Ivana Šojat-Kuči, Jom Kipur, Fraktura, Zagreb, 2014.
Naslušali smo se u posljednje vrijeme priča o našim hrvatskim braniteljima. I dosadile su nam, jer znamo da to nije tako. Možemo samo zamisliti kako je onda onima o čijoj se koži radi.
Spisateljica nam jednoga takvoga donosi pred oči. Josip Matijević. Hrvat s dna kace. Ali muči ga PTSP. Roditelji i okolina ga ne razumiju. Pa ni on sam sebe. Razbucao je skup neke minorne strančice i dospio u Vrapče. Ludaru, zaključio bi narod. Odlučuje prepustiti se liječenju. Pred njim je psihijatar Grgur Romić, mlađi od njega. Obojica u glavi nose predrasude prema onome drugome. Ludi branitelj – ludi doktor. Ali iskrena priča sve čini drukčijim.
Ima ih koji ovaj roman doživljavaju kao uklanjanje zla nacionalizma iz našega života. Ne ide spisateljica tim putem. Ona zapravo govori o zlu koje je prokuljalo preko napadača. Napadnutome je ostalo samo braniti se i ne dopustiti tome zlu da ga obuzme. Ali kako kada ti ginu najbolji prijatelji, kada si sam neprestano u opasnosti, kada ti izbijaju bubrege u Stajićevu i Nišu? Moraš mrziti. Spas počinje onoga trenutka kada glavni junak Matijević počinje spoznavati prirodu zla. Njemu je svejedno, ono ne dijeli ljude na Hrvate i Srbe, ono samo hoće njima zavladati. Matijević počinje proučavati njegovu prirodu i čini mu se da zna kako se sve to odvija. Zidove stana obljepljuje novinskim izrescima o raznim stradanjima. Čini mu se da sve ide prema njegovoj teoriji, jedino mu majka ne želi doći u posjet. Njemu je naoko svejedno, ima svoj svijet, kao i Crnijeva djevojka, onoga kojega su Srbi zapalili. I grozničavo tapka u mraku neprestano misleći da je na svjetlu.
Prateći priču o Matijevićim nutarnjim jadima, zapravo pratimo priču o Domovinskom ratu. U njega su krenuli i oni s tek navršenom punoljetnošću. Ali nije i Matijevićev poznanik. On je zbrisao na vrijeme i vratio se kad je sve prošlo. I onda se na onom spomenutom skupu busao u svoja junačka prsa. Matijević to nije mogao izdržati. Prije toga izdržati nije mogao Ciki. Kad su uhitili generala Gotovinu, sišao je u podrum i zagrlio ručnu granatu. U međuvremenu su birači na vlast dovodili dezertere i one koji su se natjecali u što većem pljuvanju na branitelje. Njih je to lomilo, sudarao im se svijet za koji su se borili i ovaj u kojem bi trebalo živjeti. Je li sve vrijedilo? Matijević potvrdno odgovara (str. 245.) i to je ono što mu pomaže ne slomiti se. Tu je i Bog, onako kako ga on shvaća. Može mu se približiti ako se odbaci mržnja.
Očito je spisateljica stava da moramo imati neku vrijednost koja će nas držati u životu. Matijević je prošao kroz muku i patnju, ali ju je zadržao, psihijatar Romić to nije uspio pa izlaz traži u dalekoj Sj. Americi. Ujedno su to dva lika naše stvarnosti. Jednome se moramo prikloniti, jer je ta stvarnost takva da ne trpi nešto između.
Mora doći vrijeme pomirenja, poručuje nam Ivana Šojat-Kuči samim naslovom romana. Samo, s kim je to pomirenje, sa samima sobom ili sa svojim protivnikom? Najbolje bi bilo oboje, ali to ne ovisi samo od nas. Zbog toga najprije se pomirimo u sebi te počnimo novi život kao što ga je počeo branitelj Matijevića pa će i ovo drugo pomirenje lakše ići. Nisu svi Srbi zločinci, bilo ih je koji su se borili i na ovoj strani, strastveno objašnjava Matijević.
Pomoći će ovaj roman i braniteljima koji nisu uspjeli odagnati crne misli i onima koji ih jednostavno ne shvaćaju vjerujući bestidnom govoru protiv njih. Ivana Šojat-Kuči razbila je mnoge predrasude i kroz prizmu jednoga branitelja progovorila o stanju svih njih. Vrijedila je njihova borba, kao što itekako vrijedi pročitati ovaj sjajan roman.
Miljenko Stojić bpz.ba
