Mile Klarić, Plodovi patnje, Matica hrvatska, Zadar, 2015.
Nalaziš se u bolnici. Osjećaš naviranje mnogih pitanja, do tada pomno skutrenih u podsvijesti. Nadošli su grki časi. Samo pjesma spašava.
S ovakvim križem na leđima, kako svjedoči i uvodna pjesma Križ, Mile Klarić stvara zbirku pjesama pred nama. Svjestan je da ipak sve mora završiti sretno. A križ, pritišćući/ dariva radost dohvata/ zore obećane (Križ). Potvrđuje to i završnom pjesmom Blagdan Uskrsa. Jednostavno je čovjek u punom smislu te riječi, ali i duhovno biće koje traži smiraj u svome Bogu stvoritelju. Zbog svega toga nije čudno da je zbirku naslovio Plodovi patnje.
Na 53 str. zbirka donosi Klarićevu sliku kao apsolventa iz kasnih 50-ih prošlog stoljeća. A na str. 65. vidimo ga u njegovim bolničkim danima. Ovime nam poručuje da itekako razmišlja o svom prošlom životu i polako svodi račune. Jasno mu je da nestajemo na ovoj zemlji i da se rađamo u našoj drugoj domovini. No, taj prijelaz nas straši i zbog toga patnja. Izbjeći joj se može samo ako joj neustrašivo pogledamo u lice.
Krivo je pomisliti da Klarić piše samo o svojoj patnji, piše on i o mnogočemu drugome. Izdvojimo najprije osjećaj za domovinu. Narod, nevoljom zatečen,/ čeka vedrinu boljih dana/ i svježi vjetar u jedrima –/ ali, i trezvenog kapetana. (Rasulo) Nije odmahnuo rukom i rekao baš me briga, imam ja i svojih poteškoća. Htio bi sreću svojoj domovini, pogurati je prema boljim danima. Tu je također i osjećaj prema biću drugog spola. Čitav jedan ciklus, Daj me čuj, posvećen je ljubavi. Kao da i tu pjesnik svodi svoje životne račune. Bilo nekada proljeće, bilo se nekada mlado, sada su drugi dani. Ali ne treba odbaciti ni jedno ni drugo.
Klariću su ovi stihovi zacijelo pomogli ostati i dalje uspravno na životnoj stazi, kao što će i nama pomoći u našem svakodnevnom hodu ako ih budemo čitali. Nema tu crnila i ništavila, ima samo borbe za bolje vidike. To je, pak, ono što nas jači i vodi dalje.
Miljenko Stojić bpz.ba
