Knjigozori Miljenka Stojića: Molitva u hodu

0
734

Andrija Vučemil, Čitajući Augustina, Rinaz, Rijeka, 2013.

Kada neki naši nadobudni intelektualci žele ispasti pametni, onda neizostavno navode što su ili što trenutačno čitaju. Vučemil jest intelektualac, ali nije nadobudan unatoč tome što je temu svoga čitanja čak stavio u naslov. Sv. Augustin u trenutno prevladavajućem javnom mnijenju ne donosi mu pohvale, nego pokude i zna on to dobro. Onima drugima njihovo čitanje donosi pohvale jer nisu skrenuli s crte. Gdje je tu intelektualna sloboda odgovorimo sami.

Drugo što odlikuje Vučemila naspram nadobudnih jest da njegovo razmišljanje ima itekako duboku poruku, poruku koja nam kaže kako lakše proživjeti ovaj život ovakav kakav je. I da više ne navodimo one druge, nadobudne, recimo da toga kod njih nema, oni životare.

Vučemil se ovom knjigom, možda više nego ikojom drugom, zagledao u dubine svoga postojanja i svoga hoda. Ne prepričava on Sv. Augustina i njegove Ispovijesti, propovijedi i govore, nego mu one samo služe kao vrata u iskrenu molitvu. Da, njegovi stihovi ovdje zvuče poput molitve. Nije to isprazno umovanje, to je iskreni govor srca. Pjesnik zna da je zrno pijeska na ovoj zemlji i zahvaljuje svome Gospodinu na tome.

Kamen, doslovno kamen, prati pjesnika od mladih dana. Jugokomunizam ga je zatočio na zloglasni Goli otok. Podrazumijeva se da je nepotrebno govoriti o krivnji. To ga je iskustvo duboko obilježilo. Pomoglo mu je razlučivati bitno od nebitnoga da bi jednoga dana shvatio kako nam je pristupiti stolu Gospodnjem jer je on najveći lijek protiv grijeha (LIV. Euharistija). A samo nadobudni nemaju grijeha, jer nemaju Boga u sebi pa taman se busali u svoja prsa da to nije tako. Svaki se dan treba trsiti na put krenuti i svoga Boga slijediti (VI. Put do istine).

Kao što treba čitati Sv. Augustina, tako treba čitati i Vučemila te se zaputiti sličnom stazom. Svakoga jednoga dana očekuje kraj života. Što će tada biti, novo je poglavlje u njegovu postojanju.

Miljenko Stojić