Ljubo Krmek, Iz Humske zemlje, DHK HB, Mostar, 2013.
Prošlost možeš voljeti, a možeš govoriti i o trenutno pomodnoj kulturi sjećanja pa pljunuti na svoje. Krmek to dobro zna i veze pitku priču o našoj trpkoj prošlosti. Prepoznaje što je bilo na početku, što je sada i nenametljivo nam upućuje poruku da to što imamo, ili što nam je ostalo, trebamo čuvati kao zjenicu oka.
Sve počinje s Neretvom i završava vilom s Kućišta i Blizancima s Krupe. Putovanje je ustupilo mjesto smiraju. Plodna dolina Neretve urodila je mnogostrukim plodovima unatoč neprestanim razaranjima i zlima. No, Neretvani se nisu dali. Krivo su nam jugokomunisti nametnuli da su to samo oni od Metkovića do Ploča želeći nam na taj način smanjiti naš narodni prostor. Davno su Mlečani morali plaćati danak Domagojevim strijelcima. A dobro se zna gdje su obitavali.
Na naslovnici stoji da je ovo prva knjiga iz ovog niza. Vjerujem da će svi oni koji pročitaju ovu željno iščekivati tu drugu ili druge. Krmek je jednostavno, a opet duboko, na svjetlo dana iznio povijest krajeva oko Čapljine koju mnogi ne znaju. Bio je to nekada bogati hrvatski prostor. Trgovina je cvala, gradila se hrvatska kršćanska uljudba. Ostatci su sada pod zemljom i treba ih polagano iskopati. Put je to u prošlost onakvu kakva je bila, a da se u isto vrijeme ne dira u drugoga. Jer kako voljeti toga drugoga, ako ne znaš voljeti najprije svoje?!
Krmekov jezik teče kao Neretva svojim koritom. Nerijetko nas zna iznenaditi nekom novom riječju skovanoj u vlastitoj kovačnici i koja tako odgovara iznesenom pojmu. Očito je pred nama zreo pjesnik, jer ovo je sve zapravo pjesma svome kraju, iako iznesena na način proze. Tako je lijepo voljeti domovinu, osobito onda kada joj je teško, zaključimo na kraju.
Miljenko Stojić bpz.ba
