Knjigozori Miljenka Stojića: Nauzgor

Miroslav Međimorec, Lovac na generala, Naklada Bošković, Split, 2013.

Okidač je bio 3. »januara« 2000. Hrvatski puk je, ako je, doveo na vlast one iz starog sustava, prebojene jugokomuniste. A oni su mu se strašno osvetili. Počistili su s mjesta za odlučivanje mnogobrojne koji su na svojim plećima iznijeli krvavi Domovinski rat. Nakon toga dođe Sanader. Izgledalo je da se hrvatska povijest vraća svom prirodnom tijeku. Međutim uzalud. Dotični se podčini »višim interesima« pa tako stvarno započe lov na odbjeglog hrvatskog generala Antu Gotovinu.

Nije ovo čitava tematika Međimurčeva romana, tek njegova okosnica. A oko nje nabijeno je mnogo toga što ne bi tako davno, ma jučer. Međimorec počesto govori o stvarnim događajima, stvarnim ljudima, tkajući ih u svoje pripovijedanje da bi nam pokazao što nam se zapravo događa.

Glavni junak zacijelo je Mihovil Å poljarić, roÄ‘eni zagrepčanin. Mlad je, tek su mu 23 godine, i bori se na Velebitu, u zaleÄ‘u Gospića. Pripada bojovnicima za posebne namjene. Roman počinje kako se s odmora vraća u dodijeljenu mu postrojbu. Pun je ljubavi za svoju domovinu i ne zaboravlja svoju proÅ¡lost. Odbacuje priče o Hercegovcima, dapače govori da ide kamo i oni, jer se tu osjeća najsigurnije. Glas iz dubine kamiona mu odgovara: »Tooo, pajdo!« i počinje gangu »Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaÅ¡e su iza svakog busa… Oooj!« Tipična slika bojiÅ¡nice iz onih vremena. Slijedi napad niÅ¡kih specijalaca i pogled na izmasakrirane prijatelje. Jednoga su objesili za noge i onda mu gulili kožu. To se ne zaboravlja do kraja života. Uslijedio je hrvatski odgovor, akcija Medački džep. Zna se kako je zavrÅ¡ila. I time stižemo do konca, mogli bismo tako reći, prvog dijela romana. Ulazimo u poraće.

Špoljarić je zanimanjem pravnik. Budući da je i vrhunski obučen hrvatski vojnik, lako se zapošljava u novoj državi na osjetljivim poslovima. Jedan od njih je da pozorno motri što inozemni predstavnici rade po Hrvatskoj. Bilo je to puno lakše nego skupljati mučna svjedočanstva o velikosrpskim zločinima u istočnoj Slavoniji. Opteretilo ga je to, probudilo slike iz rata. Obitelj počinje trpjeti. A onda mu dolaze s prijedlogom, zapovijeđu, da se uključi u lov na generala Gotovinu i da inozemnim predstavnicima koji su vršljali po Hrvatskoj bude pri ruci. Odbio je, ostao je nauzgor, pa je premješten. Promijeni se vlast, ponada se da će sve opet biti kao prije, ali se prevari. Sanader i njegovi zatražiše da zaista krene loviti Gotovinu. Pretpostavljamo što je odgovorio. Ali ni oni se nisu dali. Počeli su progoniti mu i obitelj, njega su ponižavali policijskom silom i pred njihovim očima. U svom tom košmaru dolazi do raspada njegove obitelji. Zbog čega, kako se sve završilo, vidjet ćemo na kraju romana.

Glavni junak se zna upitati, a pitaju ga to i neki drugi, što je bilo krivo? Mogao je pristati, pogaziti svoja uvjerenja i započeti lov. Onima iz bivšega sustava to nije bilo nimalo teško, zapravo oni su tek tada došli na svoje. Neki njegovi kolege, za koje je bio spreman poginuti na Velebitu, i oni za njega, to su također učinili. On nije mogao. Uzalud pomoć alkohola. Progone ga slike mrtvih suboraca, progoni ga Božja nazočnost u svijetu. Odlazi u Mariju Bistricu, odlazi na Velebit susresti se sa svojom prošlošću. Nije i ne će pokleknuti, spreman je suočiti se s nadolazećim događajima.

Ovaj roman zaista preispituje našu osobnost, rečenicama bez suvišnih dodataka, rečenicama koje zasijecaju u bit stvari, znači upečatljivim stilom. Možda i zaplačemo od muke, jada, starih uspomena koje su se nakupile u nama. Potpuno nevažno. Važno je samo da se pročistimo i dođemo do novih spoznaja o svojoj vjeri, o ljubavi prema domovini, o svojoj ljudskosti.

Miljenko Stojić