Ljerka Car Matutinović, Vijenac odabranih, Biakova, Zagreb, 2013.
Tekstovi pred nama izlazili su u Vijencu u dužem razdoblju, 2005. – 2013. Ipak, nisu zastarjeli jer su pisani vrsnom rukom.
Ljerka Car Matutinović ovdje nam je zapravo predstavila svoj pogled na književnost. Zanesena je njezinim humanistiÄkim poslanjem pa tako doživljuje i druge stvaratelje. Tu nit, naime, uporno traži u njihovim djelima. Na taj naÄin uspijeva biti dostojanstvena, osoba koja zna koje je njezino poslanje. Ne vrijeÄ‘a druge nastojeći im utjerati u glavu svoj svjetonazor, nego njihovo bogatstvo iznosi pred naÅ¡e oÄi. Vidimo da smo zapravo jedna zajednica, samo svatko na svome mjestu.
KljuÄ za poredak kritika jesu književne vrste. Njihovi stvaratelji nisu samo poznati i priznati pisci, kako bismo oÄekivali, nego i oni u usponu, pa i nepoznati. NaÅ¡oj kritiÄarki svejedno je za književni status onoga o kome piÅ¡e. Noj je samo važno može li u njemu prepoznati vrijednost o kojoj ima smisla neÅ¡to reći. Isto tako ne iÅ¡Äitava samo književnost pisanu na Å¡tokavÅ¡tini, nego i onu na ÄakavÅ¡tini i kajkavÅ¡tini. Zagledana je u bogatstvo svoga hrvatskoga jezika i ne želi ga okrnjiti zbog nekih smicalica.
Ovako pisani tekstovi važni su za naÅ¡u književnost. Predstavljaju njezin kvalitetan razvoj u odreÄ‘enom povijesnom vremenu. Itekako će biti pomoć budućim istraživaÄima. I joÅ¡ neÅ¡to. Pokazuju kako se neki književni tekstovi iz naÅ¡e starine doživljavaju danas. Jer i o njima piÅ¡e Ljerka Car Matutinović. OÄito je umjetnik rijeÄi na djelu, k tomu bogata srca.
Miljenko Stojić bpz.ba