Ljerka Car Matutinović, Kad već postoji planina, Bosanska riječ, Tuzla, 2013.
U ovo suvremeno vrijeme ima ljudi koji ne pročitaju 18 knjiga, a kamo li da ih napišu unatoč tomu što su školovani. Jednostavno rečeno: kod njih je prevladala površnost.
Ljerka Car Matutinović, pak, i čita i piše te je uz to i suvremena. Tako to rade odgovorne osobe. Plod svega toga je sada pred nama.
Šimo Ešić, kao glavni urednik ove knjige, podario nam je izbor pjesama iz svih tih pjesnikinjih 18 zbirki. Trebalo bi dobro poznavati taj njezin rad, da bismo mogli reći je li obavio dobar ili prosječan posao, loš očito nije. Prepustimo to stoga nekome drugome, a mi recimo da nam ovaj izbor dočarava zanimljivu pjesničku osobnost. Podrijetlom s juga, život provodila u unutrašnjosti. Pomiješala se ta dva iskustva i podarila nam pjesnikinju koja otvoreno i staloženo promišlja o svijetu oko nas.
Ima ih koji govore da u njezinim pjesmama nedostaje onostranosti. Ne bih se u potpunosti s tim složio. Pa i govor o našemu iskustvu ovdje na zemlji govor je na jedan način o onostranosti ako izričito ne navedemo da ovdje sve završava. Nije Bog, naime, djedica negdje gore na oblacima, već Bog koji se jednoga dana utjelovio i s nama hodao prašnjavim ovozemaljskim stazama.
Bitno obilježje života je i blizina. Može se ona prelijevati u ljubav, u prijateljstvo, u poštovanje, u… ali je uvijek poseban odnos prema drugome. U Ljerke Car Matutinović toga ima zaista dovoljno pa neki to posebno ističu. Međutim, ta blizina prelijeva se i u druge pjesme, jer kad si blizu nekome to se nužno odrazuje i na sve ostalo.
Naša se pjesnikinja otisnula valovima svojih pjesama. Mi se otisnimo valovima svoga čitanja njezinih uradaka. I čut ćemo šum mora, i čut ćemo prepoznatljivu mediteransku otvorenost koja će nam pojednostaviti život. bpz.ba
