Ljubo Krmek, Hrvatsko pjesništvo donje Hercegovine, Matica hrvatska, Stolac, 2014.
Pjesništvo je zrcalo života. Onako malo dadne ti lik, uputi te prema srži.
Sličnim putem pošao je i Ljubo Krmek ovim djelom. U zrcalu pjesmotvorstva promotrio je zavičaj u kojem se rodio i time mu pokušao pružiti ne samo umjetničku, nego i onu životodajnu ruku. Taj kraj, Donja Hercegovina koju sada pokušavaju nazvati bosanskohercegovačko južno podneblje, itekako je kroz povijest trpio na razne načine. Ali je unatoč svemu ostajao svoj. I pjevao, neprestano pjevao.
Da sve ne bi otišlo u zaborav, Krmek pribjegava sakupljačkom umijeću. Pokušava pronaći sve pjesnike toga kraja i nešto od njih iznijeti na svjetlo dana. Ne mora to biti ono najbolje, važno je samo ukazati da im je svima zajednička ona topla, hrvatska, materinska riječ. Time se ne samo trgaju od zaborava pojedinci i njihova djela, nego se i učvršćuje svijest da je i to naše te da imamo pravo tamo pjevati kako je nas volja.
Vodeći se sastavljačevom mišlju istaknut ću od svih donesenih samo dvije pjesme. Prva je ona Joze Udženije pod naslovom Poema duhanu. Kroz nju je jednostavno ispričana povijest Donje Hercegovine kroz taj nesretni duhan. S mukom se uzgajao, onda su ga vlasti otimale a saditelji nastojali prokrijumčariti i prodati barem mrvicu za svoje životne potrebe, počesto gineći na tom putu. Nesmiljena igra na život i smrt. Druga pjesma jest ona Anđelka Vuletića Molitvenik moje majke. Kad pročitamo najprije onu prvu pa onda ovu drugu pjesmu, shvatimo zapravo što je održalo te ljude u svakodnevnoj borbi. Taman sve izgorjelo, kao u Vuletićevoj pjesmi, život će niknuti iz pepela i nastaviti svojim putem.
Ne bismo sastavljača ovoga djela smjeli optužiti za uskogrudnost ili regionalizam. Nije mu zaista namjera istrgnuti navedene pjesnike iz matične nacionalne književnosti, već njoj pokazati da i oni postoje te da o tome neprestano vodi računa. Drukčijim riječima rečeno, ujedinimo se domoljubljem. Tako shvaćena Krmekova knjiga otvorit će si put prema čitateljima.
