Zdravko Nikić, Zavičajna rapsodija, Matica hrvatska, Čitluk – Grude, 2016.
Dok čitam Nikićeve stihove ne mogu a da se ne prisjetim pojma modernosti. Ne ćemo sada odlaziti predaleko, recimo samo da je tu negdje i pojam avangarda, da bi na kraju svega došao postmodernizam i Novi svjetski poredak. Uronjeni smo u sve to i ako se vladamo drukčije udar će stići, ne bojmo se. To je kao u primjeru Hercegovaca i Hrvatske. Nije važno što ljudi tako ne misle, važno je što kaže zlobna, sebična manjina. Stereotipi su skovani i ne smije se ići protiv njih. Ipak, samosvjesni odmahuju rukom i nastavljaju svojim putem.
Zbirka pjesama pred nama zaista se ne drži silom nametnutog načina razmišljanja. No, to ne znači da nije suvremena. Ona zapravo razmišlja o svijetu oko nas, ukazuje nam na zapretane datosti da bismo si priznali da su lijepe i da smo ih nepravedno gurnuli u stranu. Ničim nije opterećena, najmanje time da se svidi kritičarima u trendu. Provokativna je na dubokouman način. Prigrljuje suvremenost kao datost sadašnjega trenutka, ali ne i njezinu postavku o hermetičnosti, kraju povijesti, nemogućnosti nakon raznih zala ponovo pisati o dobru, neangažiranju u svijetu oko nas. Ma, nema umjetnosti ako nema određene poruke, zapravo i pokušaj bježanja od poruke određena je poruka.
U četiri raznorodna ciklusa pjesnik je smjestio svoj pogled na svijet. Ono što ih povezuje opet je jedan pojam, rapsodija, i to zavičajna. Doživljujemo svijet, ljepotu i dobrotu, ali ne negdje izvan prostora i vremena već u svome zavičaju. On je tamo gdje smo se rodili, gdje smo nastavili živjeti ili djelovati. Naizgled stereotipno, ali tako važno za zdrav odgoj. Uostalom, modernost nam upravo njega stavlja pod nos, jer dušu ne priznaje. Kod Nikića je drukčije, i zdrav odgoj i zdrava duša trebaju da bi čovjek bio cjelokupna ličnost. Kad se takav pogled rodio u njemu? Možda tada kada su ga roditelji prvi put išibali zbog pokušaja krivog hoda kroz život. Nakon što je sve sazrelo u njemu napravio je zavjet. teškin tokmakon/ drobin/ riči// i gradin/ počivalište/ vično// neispivanoj pismi (ispunjan zavit svoj). Život je zaista tijek, traži od nas napor koji je sladak kada shvatimo da smo njegov dio, a ne da je on naš teret.
Primijetili smo da pjesnik pjeva i na tako nam milozvučnoj ikavici. Nisu istina sve pjesme u zbirci ispjevane na taj način, ali je ugodno čuti taj govor i pjesnikovu odlučnost da ga se ne stidi u svome stvaranju. Igrom povijesnih silnica nije postao hrvatskim književnim jezikom, što mu nipošto ne oduzima značenje. Ovo su njegova podneblja, njegovi ljudi i treba ga pustiti živjeti. Silnice su varljiva čeljad, sutra mogu krenuti u drugom pravcu. A ljepota hercegovačkog kraja, dobrota njegovih ljudi, ostat će u trajnom plesu, kao na kakvoj dostojnoj svadbi.
Mrvicu naznačismo da bi svaki od ciklusa u zbirci mogao stajati čak kao zasebna zbirka, naravno uz određeno proširenje. Pjesnik je jednostavno svoj zavičaj sagledavao iz različitih kutova i uvijek ga našao dostojnim zanosnoga pjeva. Ipak, ne bismo smjeli ovo pjesništvo trpati u čisto zavičajno. Jest to ono, ali i mnogo više. Ljepotu čine ne samo krajolici, nego i život onih koji tu obitavaju. Nije jednostavan, zapravo težak je, ali to nije razlog da mu se čovjek ne preda i njime gradi ne samo svoje obitavalište ovdje na zemlji, već i obitavalište na nebu. Hercegovac je jednostavno povezan s onostranim, zna da ovozemaljske muke nisu besmislene i da je upravljen prema nečem većem od sebe. Kada sazriš/ ubere te zemlja/ kao cvijet/ ruka nemirna vjetra// I ti traješ (Tvoj usud) Sve potpuno jasno i potpuno duboko. U kruni maslačka/ što huk poljem ga nosi/ kruži sudba tvoja (Tvoj usud). Jesu ovo suvremeni stihovi, ali suvremenost ih ne može izreći.
Prvi ciklus Ispunjan zavit svoj svojevrsni je pregled onoga što nam pjesnik želi reći u mijenama svoga pogleda. Dotaknute su sve bitne teme, otvorio nam se naš svijet i možemo zapjevati. zbog tebe je Stipan/ i tamnice dopa/ jerbo/ viru svoju/ zemlju svetu/ volija ko Boga (Ej, gango moja) Tko to ne zna da je ganga obilježila hercegovački kraj? Znaju to i stvaratelji stereotipa, oni koji nisu ušli u dušu tog ozemlja i tog naroda. Išlo se odavde i u pečalbu, ali se pjevalo. Nema veze što je ćaća molio Boga da pošalje dažd na žednu zemlju da njegovi žuljevi ne budu uzalud procvjetali (Molitva moga ćaće). Zvono se glasilo u određena doba, jesen je mirisala sa svojim plodovima, stizali su Božići, zvizdan je pekao, na jasnom nebu se kočoperile zvijezde.. Tko ne bi volio tu ljepotu i započeo hercegovački haiku. On to zaista jest, ne samo po naslovu, nego i po načinu tvorbe pjesme. Nikić se otisnuo u planinu, onu u koju su odlazili njegovi suzavičajnici, širom rastvorio oči, probudio dušu i proključao dojmljivim stihovima. Ako nikada nismo bili na tom mjestu, zaželimo biti. Možda nam tada na pamet padnu i materine priče, o čemu se radi u trećem ciklusu. Iako su ispričane za zabavu, da sinčić ne bi zaspao dok pomaže majci pri tkanju koje je način uzdržavanja obitelji, one nipošto nisu neozbiljne. Namjera im je u slušatelja pobuditi dublje misli i stvoriti svoj stav o veličini života i svijeta oko nas. Da bi čitatelj lakše razumio pjesmu ispjevanu na temelju materinih priča, pjesnik ispod pjesme dodaje i bilješku o čemu se točno radi. Tako ovaj ciklus pratimo na dva razboja, onom pjesnikovom i onom materinom. Vrijeme prolazi, ali vječno ostaju istine. Nje nam donosi i Kraljica mira, opjevana u četvrtom ciklusu. Zvone međugorska zvona i pjesnik se predaje njihovim valovima. Kraljica je mira tu, hodočasnici su tu, gdje smo mi? I ja gorim/ o Bože/ kao svijeća/ dogorijeva/ srce moje// nema straha/ dah blizine Majke Tvoje/ umorno srce moje dok ćuti (Gorim) Zaista, kako odgovaramo na poticaje izvan sebe. Odajemo se njihovoj suvremenosti ili suvremenosti koja je utkana u temelje našega kraja? To je pripadnost Bogu, pripadnost čovječanstvu, pripadnost samima sebi. Čvrsta poput kamena kojim se Hercegovinom hoda.
Osim ikavice spomenimo i još jednu bitnu značajku tvorbe stihova u ovoj zbirci. Mnogi su poredani onako kao što ih je nekada redao A. B. Šimić, kojega je pjesnik također spominjao. Nemaju gramatičkih znakova, velikih slova, tu su samo misli koje lete. Drugi su poredani uobičajeno, sa svim popratnim gramatičkim instrumentarijem. Gledajući ih u čitatelja se stvara dojam da vrijeme poput pješčanog sata curi i da nam je u njemu potrebno živjeti prema određenim pravilima. Modernisti bi na to sažalno pogledali. Njima je važno zabaviti se, jer vrijeme zaista curi, samo poslije njega nema ništa. Pa ti budi suvremen na njihov način!
Moram se vratiti na početke zbirke. Pjesnik priča o jednome popodnevu. Udarila bura i tuče po krovovima, kovitlajući zrakom neke zgužvane novine. Urlala je bura i u njegovu djetinjstvu, samo ne bijah tada/ šiban šamarima njenim/ već skutren u krilu/ zabrinute majke/ zaštićen// kraj tople/ crne peći(Zimsko popodne i ja) Zaista, na kraju krajeva sve se svodi na to, nekada smo bili mali, nekada nas je netko zaštićivao, sada smo mi na potezu, pa će onda doći Onaj koji nam je dao početak i promotriti kako smo to išli ovim prašnjavim zemaljskim stazama. Ne ću pitati što ćemo odgovoriti. U vremenu smo kada stvaramo svoj onostrani usud. Nikić je znajući to svemu pridodao i ovu zbirku pjesama. Razmišljamo s njom, zaključujemo, radujemo se životu.
Kakva god bila trenutna čitanost ove zbirke, pjesnik dobro zna da nije pogriješio u svome pristupu. Suvremen je, na svoj, pravi način, što će samosvjesni čitatelji znati prepoznati. Odužio se svima onima kojima se odužiti trebao. I učinio je to zrelo, kao i u dosadašnjim zbirkama. To, pak, nije lako. Pjesnici se znaju povesti za uspjehom pa umjesto da budu svoji zapletu se u oponašanje. Nikić je drukčiji, suvereno korača pjesničkim svijetom i neka mu je obilje Božjeg blagoslova na tom putu.
Miljenko Stojić bpz.ba
