Grgo Mikulić, Umizmi, I., Gral, Široki Brijeg, 2017.
Svijet oko sebe svatko doživljava na svoj način. Tako je naravno i s Mikulićem. Međutim, svatko nema snage taj svoj doživljaj iznijeti pred drugoga. Obično ljudi slijede uhodane staze. Mikulić, pak, čini drukčije. Vidljivo je to i iz samog naslova. Ne postoji u rječnicima riječ umizam ili umizmi. Ali to njega ne zbunjuje. Na samom početku ovoga svoga djela objašnjava pojmovlje i ide dalje.
Književna vrsta u koju spada ovaj Mikulićev uradak mogli bismo reći da je aforizam. Ne slijedi to on istina slijepo, posebno na početku, ali sve ide u tom smjeru. Želi se izraziti na sebi svojstven način, odnosno duboko proživjeti ono što kani reći i tek tada sve iznijeti na vidjelo. Treba reći da to čini uspješno.
Možda smo i sami doživjeli slična prosvjetljenja, ali nije nam se dalo zapisivati ih. Mikulić to čini bez pridržaja. Stava je da sve što se ne zabilježi nestaje, pa je zbog toga potrebno biti budan i ne propuštati vrijeme. A koliko mu je sve to važno govori i time što svaki aforizam označava rednim brojem. Počeo je s onim 579. i dotjerao do 1058. Znači, bilo je i prije tih umizama, a izgleda kako će ih biti i još.
Najveći dio djela zauzimaju umizmi koji jednostavno nose naslov »Općenito«. Osim njih i spomenutoga uvoda, prije toga se ovako redaju: Misli o mislima; Misli o životu; Misli o čovjeku; Misli o muškarcima i ženama; Misli o društvu; Misli o politici i političarima. Očito Mikulić želi što dublje zahvatiti u život oko sebe te na taj način upraviti u pravi smjer i sebe i onoga tko sve ovo bude čitao.
U moru ispraznih riječi ove iz knjige zacijelo će nam dobro doći. Potaknut će u nama razmišljanje o neprolaznim stvarima i time nas obogatiti. A to je ono što bi trebalo činiti svako književno djelo. Sukladno tomu možemo zaključiti da je Mikulić uspio u svome naumu.
