Jadranko Dadić, Život nakon logora, Vlastita naklada, Posušje, 2015.
Nekada je živio u Bugojnu, tamo prije Domovinskog rata, pa dospje u logor tzv. Armije BiH. Na jedvite se jade toga riješio te nakon svega napisao knjigu 240 dana tame bugojanskoga logora. Sada živi u Posušju i razmišlja o svemu. Plod toga je ova njegova knjiga.
Vrlo je lako primijetiti da se ovdje ne radi o sustavnom izlaganju određenoga gradiva. Dadić pokušava sebi i čitateljstvu odgovoriti što se to zapravo dogodilo s njim i drugima, kao i kako su se snašli u novom životu. Doživljaji iz prve ruke nadopunjeni su znanjem pabirčenim tu i tamo, poglavito izgleda iz medija. Ali sva su ta saznanja prošla kroz osobno sito pa su dobila oblik koji su dobila.
Od onoga što je obrađeno svakako treba izdvojiti hrvanje bojovnika s onim što se naziva PTSP. Dadić za sve to jednostavno kaže »Borba i nakon dvadeset godina«. Nakon toga razlaže tu problematiku onako kako ju je usvojio. Ovo je ujedno jedno od najdužih poglavlja u knjizi. Spomenutu bolest kod bojovnika zacijelo potiču i neriješeni zločini nad njima u Domovinskom ratu. O svemu je na sudu otvoreno progovorio svjedok iz prve ruke Enis Sijamija. Dadić to svjedočanstvo naziva zastrašujućim. A glavna uloga u njemu pripada Dževadu Mlaći, negdašnjem neprikosnovenom vođi u Bugojnu. Mnoge je obitelji zavio u crno, ali mu sudstvo u BiH gleda kroz prste. Nije onda čudno da ubojice fratara u Fojnici nisu dobili zasluženu kaznu, odnosno nije otkriven pravi motiv i nalogodavci. A o nestalim Bugojancima da se i ne govori. Svi znaju da ih je ubila tzv. Armija BiH, znaju se i imena odgovornih, međutim od svega ništa. Ta tragedija i dalje je bez svoga sudskog epiloga. Dotle vrijeme prolazi i korisnih tragova je sve manje.
Ova knjiga je poslužila njezinu piscu da olakša dušu, a nama može poslužiti da se u trenutcima iskušenja sjetimo kako treba živjeti u miru s onim drugim čovjekom kraj sebe i njemu željeti ono što želiš samome sebi. Navodi Dadić i takve primjere, iako je razumljivo hrvatska i njegova tragedija ono najspominjanije.
Moramo još nadodati da trebamo što više ovakvih i sličnih knjiga da bi se bolje rasvijetlilo ono vrijemo mraka. Kamo sreće da su to više učinili, unatoč opasnosti, bojovnici i patnici iz Drugog svjetskog rata. Zaborav lako padne na činjenice ako se ne brinemo o njima.
