Ivan Aralica, Anastazija, Školska knjiga, Zagreb, 2016.
Prohujao je jugokomunizam, ali nisu prohujali jugokomunisti. Svjestan svega Aralica nastavlja esejističku raščlambu toga pogubnog mentaliteta. Zna da ne će biti dobro hrvatskom društvu dok taj mentalitet ne iščezne iz njegove sredine.
Roman Anastazija koncipirao je bez nekih velikih zapleta radnje kako je uobičajeno u romanima. Međutim, ovdje se zapleti zapravo stvaraju u svijesti dvaju glavnih likova, Anastazije i Pavla Crnka. Ona predstavlja Partiju na fakultetu, a njemu je samo do stručnosti i primjerenog radnog mjesta. Sudar je bio neminovan. Prethodi mu pokušaj i jednoga i drugoga da pridobije toga svoga protivnika.
Na kraju se pokazalo da ipak Anastazija, ili Partija, odnosi pobjedu, barem prividno. Crnki dospijeva na ulicu, a događaju mu se i druge teške stvari. U tom stanju dolazi do novog ravnatelja tvornice alatnih strojeva i moli ga da mu samo dadne posao od koji sat kako ne bi zaboravio svoju struku, a plaća ga ne zanima. Pisac ne govori što je bilo s Anastazijom.
Aralica Anastazijinu »partijnost« promatra pod kutom religioznosti. Vrijednosti Partije postaju njezin bitni dio i ona im se odaje kao što se nekada odavala vjeri. Naravno, svi je se boje jer znaju da iza nje stoji bezdušna sila. A njoj je opet do toga da sama sa sobom i s drugima izravna neke svoje stare račune. Što drugi u svemu tomu stradavaju, nema veze.
Partija je, dakle, pogubno djelovala na međuljudske odnose. U zadnjim rečenicama romana Aralica ostavlja otvorenim pitanje tko će zapravo pobijediti. U sredini je trg. Izjutra na njega pada sjena zvijezde s obližnjeg partijskog komiteta, a u predvečerje sjena križa s obližnje crkve. Pavao Crnko je obasjan neonskom svjetlošću. Na putu je prema ozdravljenju.
Tko god pročita ovo djelo morat će se zamisliti nad dubinskim pitanjima našega života. Nismo ljudi bačeni u vjetar, već ljudi čiji se postupci odrazuju na onoga drugoga kraj nas.
