Nikola Đuretić, Ždral od papira, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.
Žurimo kroz ovaj život, pred našim se očima događaju velika djela, ali mi to ne vidimo. Ugođeni smo na nešto veliko, spektakularno. Ipak, nisu svi takvi.
Nikola Đuretić haiku pjesničkim izrazom zaustavlja naše životne sličice poput filmske vrpce i dočarava nam trenutke koje smo propustili. Oni su tako jednostavni i tako puni ljepote, one istinske.
Naslovi ciklusa pjesama u ovoj njegovoj zbirci imena su godišnjih doba. Posve sukladno haiku pjesništvu. Nema naslova, tri stiha koja poput fotografskog uređaja zaustavljaju vrijeme i možemo uživati u vještini majstorove ruke. Nerijetko se upitamo kako nešto slično nismo i sami zapazili. Ali to i jest bit prave umjetnosti. Duboka je i čini nam se da bismo i sami mogli nešto takvo napraviti.
Mnoštvo je tema kojih se je Đuretić dotakao. Izdvojimo samo nekoliko njih. Pjesnik gleda crkvu i pjeva: crkveni toranj/ zalutalu putniku/ putokaz. A po blatnjavim slavonskim putovima vuče se i čerga: u kasni rujan/ za ciganskom čergom/ djeca i magle. No, ne promatra pjesnik samo krajolik oko sebe. Zaviruje on i u naše svakodnevne događaje, poput onih kada idemo glasovati očekujući nešto novo: nakon glasovanja/ palim prvu svijeću/ Došašća. Da, sve je prolazno, ostaje nam samo duša koja tone u naše snove, kao da nam poručuje u sljedećem haiku od kojega potječe i naslov zbirke: duboka jesen -/ na prozoru ostao/ ždral od papira.
Đuretić je zbirku ostvario dvojezično, hrvatski i engleski. Želi očito zahvatiti i malo širi kulturni krug nego što je ovaj naš hrvatski. Nadam se da su mu misli dobro prevedene, jer šteta bi ih bilo pokvariti.
Još jedanput pokazao se kao vrstan majstor ne samo haikua, nego jednostavno pjesništva. Stihovi su mu jasni i prodiru u srž stvari. Nakon čitanja osjećamo se obogaćeni i spremniji uhvatiti se u koštac sa svakodnevnim događajima.
