Miroslav Akmadža, Katolička Crkva u BiH i komunistički režim, II., Lektira – Hrvatski institut za povijest, Kostrena – Slavonski Brod, 2016.

Jugokomunisti su pri kraju Drugog svjetskog rata i u poraću izuzetno marljivo, između ostaloga, proganjali i ubijali one koji su se priznavali vjernicima. Trajalo je to sve do 1966. kada dolazi do potpisivanja protokola i normalizacije odnosa između SFRJ i Vatikana. Partijsko članstvo ostalo je zbunjeno. No, bila je to povijesna neminovnost. Vatikan je ovim protokolom htio postaviti polaznu točku za uspostavu sličnih odnosa s drugim socijalističkim državama u Europi, a Tito i njegovi htjeli su zadobiti veći ugled u svijetu, posebice na polju mirotvornih napora, kao što je navodno bio pokret nesvrstanih.

Pri pisanju ove knjige Akmadža se poglavito služio građom Vjerske komisije SR BiH. Zahvaćeno je područje od potpisivanja protokola pa do samih dana nedavnog rata u BiH. Nije to zacijelo bio lagan posao. Prisjetimo se samo tema kao što su don Krunoslav Draganović, Hercegovački slučaj, Knjižica Široki Brijeg, događaji u župi Međugorje… Dok pred nas donosi pronađenu građu, Akmadža ne donosi zaključke ako u to ne ubrojimo samo izabiranje onoga što će nam podastrijeti.

Listajući doneseno, ponekada se ulovimo u ulozi čitatelja romana. Pred nama iskrsavaju likovi i događaji te se pitamo što će se dalje dogoditi. Jamačno ne će na kraju svi biti zadovoljni. No, Akmadža je tako izabrao. Ona nit koju nastoji slijediti jest nit hrvanja između jugokomunista i vjernika. I jedni i drugi, nakon što je gola batina stavljena sa strane, nastoje upoznati drugoga da bi ga lakše svladali. Nije, dakle, toliko naglasak na ljudima i događajima, već na tom samom hrvanju.

Ovo djelo zacijelo vrijedi pročitati zbog različitih razloga. Ako ništa drugo, uvući će nas u problematiku tih godina i otvoriti nam put prema posebnim pitanjima koja nas možda zanimaju. Pritom ne smijemo imati figu u džepu, kao što je ni ovo djelo nema.

Miljenko Stojić