Radica Leko i Stanislav Bašić, Književno Posušje, HKD Napredak, Posušje, 2017.
Svi smo rođeni u određenom kutku kugle zemaljske i svi smo radoznali prema onom širem prostoru. Ali i kad odemo tamo, ovaj nam je naš kutak uvijek najbolji i do kraja nas ispuni blagošću.
Mislim da su ove i slične misli potaknule Radicu Leko i Stanislava Bašića na pothvat priređivanja jedne ovakve knjige. Na kraju ih je, kako sami svjedoče, ishod iznenadio. Shvatili su da je taj njihov kutak, taj zapećak gdje se životno griju, bogatiji nego su mislili. Naveli su čak 87 imena, a na početku su bili zadovoljni da ih bude 10-ak.
Nekoliko je kriterija koje su slijedili. Najprije su naveli književnike rođene u Posušju, zatim one koji su tu djelovali, koji su odatle podrijetlom, koji su postali posušaci ženidbeno-udadbenim vezama te koji su tu kraće vrijeme živjeli ili se školovali. Zaista široko zahvaćeno pa su uglavnom uspjeli skupiti sve one koji su se grijali posuškim podnebljem. Neki su pronašli još neko ime, ali to ne znači da je djelo pred nama nedostatno. Ono je izvrsno napravilo postavljeni zadatak.
U skladu s izrečenim autori su navodili i doprinose pojedinih zastupljenih. Nije to uvijek ono njihovo najbolje, nego ono što bi ih moglo najbolje predstaviti u ovakvom uradku. Jedino je iznimka napravljena kod don Jakova Perkovića koji je autor prvih pisanih i objavljenih knjiga iz posuškog kraja. A bile su zapostavljene pa su ih autori donijeli u cijelosti.
Treba spomenuti još jednu postavku. Osim pisaca lijepe književnosti donijeli su i pisce tzv. diskurzivnih književnih oblika. Time su dublje zasjekli u dušu posuškog puka i kraja, jer su potonji uglavnom govorili o mukama kroz koje su i oni i puk prolazili.
Iz ovakvog jednoga djela teško je, a nije ni baš uputno, izdvojiti nekog posebnog autora. Ja bih to ipak učinio samo s Ivanom Orečom Skakićem. I kao čovjek i kao pisac tipični je predstavnik svoga i hercegovačkog kraja. Život ga je bacao tamo i ovamo, ali se, prema onome što je navedeno, nikada nije predavao. Sam se školovao kada je izgledalo da od svega toga nema ništa, obrađivao zemlju, »obrađivao« list papira pred sobom. I pritom ostao nesputana, vrckava duha, što probija iz njegovih zapisa.
Zanimljivi su ovakvi spomenici svome kraju. Svjedoče da je život neuništiv ako je na pravim temeljima. Očito su, dakle, autori napravili sjajan posao na čemu im treba čestitati i po mogućnosti ugledati se.