nđelko Vuletić, Pitanje čitatelju, DHK, Zagreb, 2013.
Anđelko Vuletić, između ostaloga, poznati je hrvatski romanopisac. S pravom. I ovdje nastavlja taj niz, romanom propitkivanja o našem ljudskom ponašanju.
Slijed događaja započeo je vraćanjem glavnog lika od liječnika. Pluća otkazuju. Bori se sam sa sobom. Uputio se pješice da bi možda nekoga sreo, s njim porazgovarao. Uzalud. Svatko žuri za svojim poslom, pa tako i poznanici. Nema ništa ni u poštanskom pretincu. Kad se bolje zagledao, primijetio je neku neuglednu ceduljicu. Pisalo je: »Ubij se sam da te ja ne ubijem!« I pokrenuo se slijed događaja.
Zanimljivo je pratiti tijek misli pogođenoga. Najprije je ustuknuo, zatim se naljutio, a onda počeo kopati po svojoj prošlosti da vidi komu je mogao toliko skriviti da mu šalje ovakvu poruku. I nerijetko pritom ispadne smiješan. Ljudi su zaboravili na neke stare stvari ili ih nikada nisu uzimali za ozbiljno. Ali našemu junaku je do pročišćenja i do čuvanja glave. Pribjegava on i vjeri. Ispovijeda se za ono što je učinio ili misli da je učinio. I kopa, kopa, ne bi li preduhitrio onu zlokobnu poruku.
Na kraju se mnogo toga naizgled razotkriva, a po piscu zapravo sve počima. Je li nekada trebalo postupati, bez obzira na namjere, kako se postupalo? Teško pitanje koje muči sve razočarane zbog ovoga ili onoga.
Nije ovo roman u kojem ćemo uživati zbog zapleta radnje niti roman koji će nam nastojati pružiti velike, duboke, zakučaste misli. Ovo je roman o čovjeku koji se iznenada našao pred stotinu životnih upitnika. Što učiniti? Svijet se srušio, a drugi nikako da izroni. Vjerujem da će ga čitati ne samo oni koji boluju od neke bolesti, nego i oni koji su dovoljno svjesni da bi se to i njima moglo dogoditi. Pa neka im je sretno.
