don Anto Baković, Titov robijaš br. 8986, Vlastita naklada, Zagreb, 2016.
»Ti imaš problema s nama, evo gdje god si bio, završio si u zatvoru. Još dok si bio gimnazijalac u Sarajevu, morali smo te uhapsiti, ali i pustiti jer nisi još imao 16 godina. Otišao si u JNA i završio na Vojnom sudu – osuđen na četiri godine. Kao mladomisnik si dobio prvu župu Kakanj i završio s protjerivanjem iz župe i kaznom od mjesec dana zatvora. Evo sad i na drugoj župi, u Korićanima, fasovao si šest godina! Ti se moraš malo zamisliti! Što je to s tobom?!« (str. 199.)
Vikao je ovo don Anti famozni »isljednik« Vasić u Centralnom zatvoru u Sarajevu, nakon radnog vremena, umislivši si da ga može preodgojiti. I u ove riječi zbio je sav njegov život. Jugokomunisti ga nisu voljeli, a on je samo želio biti Hrvat i katolik, nastojeći kasnije djelovati kao svećenik. I stajali su tako jedno drugome na putu.
Svoju prvu dužu tamnicu Baković je opisao u knjizi Batinama do oltara. Sada opisuje drugu dužu koja mu nije dopustila doktorirati, kako se bio spremao, i umjesto toga osposobila ga za zidara, tamo u Foči gdje je na kraju bio prebačen. Možemo reći da je ovaj drugi put imao i sreće. Svjedoči da ga nisu tjelesno tukli, ali mu jesu nastojali ubiti duh. Uostalom, otpremili su ga na robiju pod optužbom da je kriminalac i to razglasili okolo. A on je samo činio dobro.
U Korićanima, presiromašnoj župi na Vlašiću, nastojao je učiniti nešto za taj nevoljni puk. A bili su to potomci slavnoga plemstva Baltića. No, turska vladavina učinila je svoje. Bacila ih je na dno života. Zbog toga je don Anti na prvome mjestu bilo liječenje bolesne djece, jer ovo hrvatsko selo nije imalo ambulantu niti ju je bilo u blizini a djeca su umirala kao muhe. Optužili su ga za nadriliječništvo. Na drugome mjestu nastojao je za polugolu dječicu skupiti obuću i odjeću da se ne smrzavaju u suroj planini. Optužen je da podriva socijalistički sustav. Na trećem mjestu nastojao se pobrinuti da nadarena djeca pođu na školovanje u neke druge krajeve. Optužili su ga da je prisvojio novac za njihovo školovanje i od njega sebi kupio auto i pisaći stroj. Naravno, istina je bila drukčija, ali budući da se Tito počeo hvaliti da u Jugoslaviji nema političkih uhićenika prišili su jednostavno don Anti da je lopov umjesto ideološki protivnik. Suprotna svjedočenja na sudu nisu vrijedila.
Tako bijaše u ta vremena. Kamo sreće da su i drugi uhićenici opisali što se s njima događalo. Vrijedni su to povijesni izvori koji ocrtavaju pravu bit jugokomunističkog režima.
Tko u ruke uzme ovu knjigu zacijelo ju ne će pustiti iz ruke dok je ne pročita. Jednostavna i pitka, progovara dubinom života.
