Izborna, a osobito postizborna događanja kroz posljednjih gotovo pedesetak dana, osim što su sa političke scene (nadamo se zauvijek) uklonila jednu prije svega nenarodnu vlast i na istu dovela novu domoljubnu i obećavajuću „koalicijsku“ vladu, sasvim su sigurno iznjedrila i definitivno potvrdila političku i drugu moć naše Predsjednice.
Istovremeno dok se na otvorenoj sceni vodila bespoštedna i za sve nas već pomalo i iscrpljujuća izborna, a osobito postizborna bitka triju političkih partnera, u kojoj najčešće nisu birane (osobito s Milanovićeve strane) metode kao ni sredstva najčešće nedemokratskih smicalica, u sjeni i gotovo neprimjetno, konce je sasvim sigurno i mudro politički vukla osoba koja je definitivno potvrdila svu svoju državničku i osobnu moć. Staloženo i mirno, držeći se svojih Ustavnih ovlasti i ne nasjedajući na otvorene i uz pomoć prorežimskih medija plasirane provokacije, a s ciljem omalovažavanja i otklanjanja gotovo svih njenih predsjedničkih ovlasti, mudro je poput najvećeg šahovskog velemajstora vukla najvažnije poteze, pažljivo birajući Timing za njihovo donošenje.
Upravo je to i bio razlog Milanovićevog gotovo iracionalnog straha kojeg je u nedostatku osobne i političke kulture, najčešće iskazivao manirama poput uličnog mangupa i gubitnika koji gubi tlo pod nogama. Taj isti iracionalni strah iskazivao je Milanović već i u noći izborne pobjede naše Predsjednice ne uputivši joj niti protokolom uobičajenu čestitku, jer je već tada bio svjestan da je na čelo predsjednika države umjesto dotadašnjeg predsjednika fikusa, na scenu stupila osoba koja će stajati na putu njegove hajdučije, odnosno osoba koja neće postupati po diktatu njega i njegove partije.
Dobro je on znao da je riječ o osobi kojoj moć ne daju samo izborni legitimitet s najvećim brojem od preko 1.100.000 glasova, već i o osobi sa širokim krugom saveznika među svjetskim političarima te osobi s ugledom i vezama u samom vrhu NATO-a i Trilateralne komisije. Milanovićev narcisoidni karakter i mentalni komunistički sklop s urođenim simptomom građenja kulta ličnosti po uzoru na njegovog idola Josipa Broza, posebno je iz ravnoteže izbacio predsjedničin odlučni odmak od njegove politike „regiona“, njen put ka Srednjoj Europi i jačanje savezništva sa SAD-om i NATO-m.
Njegovo otvoreno neprijateljstvo i antagonizam spram Predsjednice dolazi do punog izražaja upravo u trenutku postizborne utakmice, kada definitivno postaje svjestan njene političke snage o čemu najbolje svjedoče dramatičan poziv „Spin doktoru“ Aleksu Braunu pa stoga i ne treba čuditi da je poput tzv. goluba „prevrtača“ u zadnji čas bio spreman na sve koalicije i odustajanje od premijera mandatara. Izborom nove vlade i stručnog premijera što je (ne zavaravajmo se) rezultat i njenog utjecaja, za vjerovati je da će uz punu njihovu suradnju njena politička moć još više porasti ne samo na unutarnjoj politici, već i na vanjskopolitičkom planu.
Tako se u samo nepunu godinu dana svog predsjedničkog mandata, mudro gradeći svoj osobni i predsjednički imidž u Hrvatskoj i inozemstvu i uspostavljajući mostove tamo gdje su ih Milanović i njegova kamarila porušili, politička i druga moć naše Predsjednice definitivno potvrdila. Na kraju možemo sa sigurnošću zaključiti kako s političkom moči koju je zasluženo stekla, uloga naše Predsjednice, bez obzira na njen Ustavni polupredsjednički i status, neće biti samo protokolarne naravi.
Dr. sc. Mate Brstilo bpz.ba
