U ovom trenutku u Hrvatskoj i oko Hrvatske je na snazi nekoliko procesa koji mogu i Njemačkoj postati jako važni, na žalost više zbog slabosti hrvatske države, kao potencijalna nevolja i krizno žarište. Zbog toga je Merkel odlučila poduprijeti Oreškovića, jer zna kakva mu je alternativa i kakve su okolnosti.
Susret u prvom mjesecu mandata s njemačkom Kancelarkom u Berlinu, svakom je državniku jasna potpora. U to nema nikakve sumnje. Ovaj posjet je istodobno odgovor na pitanja od famoznog lex Perković do Milanovićevih javnih svinjarija o tome kako on surađuje s Faymannom i Merkel dok se predsjednica Republike druži s europskim izopćenicima kao što je Orban.
Milanovića su ozbiljni državnici morali respektirati kao zubobolju.
Je li se Hrvatska izliječila od te zubobolje, ključno je pitanje?
Merkel točno do u detalje zna kakva je situacija u Hrvatskoj. Nije da ustaje i liježe s tim, jer ima tisuće svojih problema, ali njeni savjetnici i njemačka država rade svoj posao.
Zbog toga su oni točno znali što je Orešković donio u Berlin.
U ovom trenutku u Hrvatskoj i oko Hrvatske je na snazi nekoliko procesa koji mogu i Njemačkoj postati jako važni, na žalost više zbog slabosti hrvatske države, kao potencijalna nevolja i krizno žarište. Zbog toga je Merkel odlučila poduprijeti Oreškovića, jer zna kakva mu je alternativa i kakve su okolnosti.
Njemačkoj su u ovome trenutku apsolutno najveći problem emigranti. U zemlji situacija polako vrije, ne vidi se kraj golemom valu migranata, ni na vidiku nema ozbiljnije nakane europskih saveznika za ravnomjeran prihvat stotina tisuća i milijuna ljudi, a strateške igre kojima je Njemačka zbog svoje gospodarske moći izložena, su takve da nitko ne zna kad bi i kako mogle završiti.
Zbog toga je Njemačkoj vrijedan svaki glas u Europskoj Uniji, a kad su izbjeglice u pitanju, nikako joj ne treba negativan stav grupacije kao što je Višegradska skupina.
Njemačka ne gleda blagonaklono na inicijative i politike Višegradske skupine, kojoj se Hrvatska sve snažnije približava, a nositelj te politike je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ministar Kovač je nastavio tim putem, što bi se moglo nazvati službenom vanjskom politikom ove Vlade. Hrvatskoj danas treba daleko više potpora jedne takve skupine država, nego potpora same Njemačke. Hrvatska će uvijek zbog goleme njemačke izloženosti kako europskim, tako i svjetskim političkim silnicama, biti na rubu ili čak predmet daleko važnije međunarodne političke i strateške trgovine, nego je spremna podnijeti.
Zainteresiranim silama, bila to Njemačka, Velika Britanija, Sjedinjene Države ili Rusija, države kao Hrvatska su najčešće ulozi u velikim strateškim partijama, pa je prvorazredna nužnost takvim državama, stvaranje saveza koje će ih činiti važnijim igračima i omogućiti im bijeg s pozicije – uloga.
Zbog toga je Hrvatskoj daleko važnija Višegradska skupina nego bilo koji pojedinačni odnos u Europskoj uniji, pa bila to i Njemačka. Pogotovo zbog toga što čvrsti podsavez srodnih država kao što je Višegradska skupina, nikako ne isključuje razvoj odličnih odnosa s Njemačkom. Sasvim suprotno.
Gdje je dakle današnja Hrvatska u svemu tome, Hrvatska koju je Orešković „nosio“ u Berlin?
Uvijek se to mjeri pozicijom Vlade.
Hrvatska politika u kojoj su za osiguranje mira, reda i nacionalne sigurnosti zemlje zadužene tajne službe, ministarstvo unutarnjih poslova i resori kojima koordinira Tomislav Karamarko po svim javno dostupnim informacijama jedva da i postoji. SOA je zbog neodgovornosti ravnatelja Lozančića i neodlučnosti Mosta postala javno uporište tajne milicije Zorana Milanovića, ministarstvo unutarnjih poslova vodi Vlaho Orepić koji po svemu što znamo jedva kontaktira s potpredsjednikom Vlade Karamarkom koji mu je hijerarhijski nadređen, a ministarstvom caruju ljudi Ranka Ostojića.
Potpredsjednik Vlade, ponavljam – Vlade, Božo Petrov danas poziva novinare na konferenciji za tisak na potporu Mostu i garantira da ih neće iznevjeriti.
Već mjesecima znamo da hrvatska država gotovo nikako ne kontrolira hrvatske državne granice. To nitko nije ni skrivao, jer su se Milanović i Ostojić hvalili s tim, predstavljajući to kao jedinstven doprinos teoriji i praksi državnosti, potpuno nepoznat u povijesti država.
To je bilo – Bože sačuvaj.
Tako se doslovno sad ponaša Orepić, koji današnjom izjavom o korištenju vojske na granicama, jasno pokazuje sindrom Ostojić, koji se u izbjegličkoj krizi ponašao i kao ministar, i kao predsjednik Vlade, i kao ministar obrane ili zapovjednik vojske, pa i kao predsjednik države.
Jednostavno, čovjek ne zna da na to novinarsko pitanje mora, a ne samo treba, netko drugi odgovarati.
To je siguran znak potpune poremećenosti upravljanja državom.
Hrvatska na svojim tisuću km dugim granicama ima Bosnu i Hercegovinu, koja je međunarodno prepoznata potencijalna razorna bomba. Primjera radi, preko sedamdeset ilegalnih islamskih centara po svjedočenju rukovodstva islamske zajednice u Sarajevu djeluje u toj zemlji.
Situacija u Crnoj Gori je također vrlo eksplozivna zbog trajnog velikosrpskog pritiska na tu zemlju, o Kosovu i snažnom jačanju islamizma tu i tamo dopru signali u javnosti, Makedonija uz probleme na Grčkoj granici ima također vrlo eksplozivnu međunacionalnu situaciju.
Kad u takvom kontekstu Pero Ćorić javno govori o noćnim susretima s ilegalnim migrantima u svome dvorištu, u susjedovom vinogradu, jasno je da se Hrvatska ne ponaša kao – država. A to je minimum pretpostavki za bilo kakvo nacionalno povjerenje i povjerenje inozemnih zainteresiranih partnera.
Isključivo s tih pozicija će ravnati svoj odnos prema Hrvatskoj kancelarka Merkel.
Čisto sumnjam da o tome nije razgovarala s Oreškovićem.
Prilično sam siguran da su jučerašnji susreti predsjednika vlade Oreškovića s vatikanskim nuncijem D’Erricom i zagrebačkim muftijom Hasanovićem, bili u funkciji pripreme za razgovore u Berlinu. Ako znamo da i Vatikan, a pogotovo europski muslimani imaju vrlo podudarna stajališta s pristupom kancelarke Merkel emigrantskom problemu, meni se čini da je i ovaj susret, kao i onaj u Berlinu, bio zapravo pokušaj uvođenja Hrvatske u novu ulogu kad su u pitanju migranti.
Kakvu?
S državnom organizacijom naslijeđenom od Milanovića, s ovakvim odnosima u vladajućoj većini, Hrvatska ni o čemu relevantno ne može odlučivati. Jednostavno, ne može se brinuti ni sama o sebi, a to je uvijek pozicija na koju se lijepe najneugodnije obaveze.
Može li se dogoditi da nam i „naša“ Njemačka svali na leđa takvu obavezu?
Naravno da može. Jer Kancelarka odgovara svome narodu i nije joj jasno kome odgovaraju hrvatske vlade. Bar ona prije ove.
Može li se takav status promijeniti?
Može još uvijek.
Za to će biti nužno, bez odgađanja potpuno promijeniti odnose u vladajućoj koaliciji, početi se ponašati kao vlast, jer kako stvari stoje, najmanji problem će Hrvatskoj biti investicije.
