Hrvati od nove predsjednice oÄekuju da se makne od Beograda i fokusira na Bruxelles i Berlin, na mitteleuropsku i mediteransku, a ne balkansku orijentaciju. Grabar Kitarović ne može biti kontinuitet Josipović – Jovićeve politike prema Beogradu kako to, navodno, traži i Berlin, ali Hrvatska mora ipak biti snažno prisutna u “regionu”
Tijekom posjeta Berlinu predsjednici Grabar Kitarović jasno je dano do znanja da Hrvatska mora nastaviti “suraÄ‘ivati sa susjedimaâ€. U tome nema niÅ¡ta problematiÄno. Pitanje je samo na koji naÄin, odnosno, hoće li to biti kontinuitet Josipovićeve “politike regionaâ€. Tako u jednom dnevnom listu Florian Bieber, profesor na SveuÄiliÅ¡tu u Grazu, specijaliziran za jugoistoÄnu Europu tumaÄi susret hrvatske predsjednice Grabar Kitarović i njemaÄkog predsjednika Gaucka: “Poruka njemaÄkog predsjednika je da posao koji je predsjednik Josipović napravio nizom gesta otvaranja dijaloga i pomirenja u regiji nije joÅ¡ zavrÅ¡en. I da je odgovornost predsjednice Grabar Kitarović da to nastavi.â€
Dakle, prema profesoru Bieberu, i poslije Josipovića – Josipović!
Dobar dio hrvatske javnosti s pravom se pitao nakon naÅ¡eg ulaska u Europsku uniju kako to da, unatoÄ tom Äinu, nikada viÅ¡e nije bilo “vesti iz regiona†i slikanja i sastajanja hrvatskih i srpskih Äelnika, kao da nismo uÅ¡li u EU, već obnavljamo Jugoslaviju i “bratstvo i jedinstvoâ€. K tome, dolaskom Kukuriku koalicije na vlast s Radmanove prisavske dalekovidnice poÄelo je “mitraljiranje†hrvatskog medijskog prostora partizanskim filmovima i gostovanjima osoba s one strane Dunava koje priÄahu kako nam nekoć bijaÅ¡e “lepo i bezbrižno†dok tavorismo u istoj državi, a onda su doÅ¡li nacionalisti…, priÄu dalje znate. Ta je priÄa kulminirala Josipovićevom ravnotežom krivnje, sažetoj u sintagmi o “konglomeratima loÅ¡ih politika†nasuprot kojih stoji “lijepa partizanska kapa†koja je simbol “ljubavi i mira.â€
“Registrirano partnerstvo†s Borisom Tadićem
Politika “regiona†Ive Josipovića umnogome je bila obilježena kontejnerom njegove (pod)svijesti Titovog gardista i obiteljskog naslijeÄ‘a. Njegovi susreti s Borisom Tadićem u svrhu “normalizacije odnosa†pokazivali su neskrivenu fascinaciju naÅ¡eg bivÅ¡eg predsjednika srbijanskim da se ponekad Äinilo, bukvalno, da je zaljubljen u njega, da je to uvijek bilo viÅ¡e od susretanja dvaju politiÄara, predsjednika država, već kao susret zaljubljenog para u liku kojih su Hrvatska i Srbija sklopili neku vrstu “registriranog partnerstvaâ€. Izbor pak Dejana Jovića za glavnog analitiÄara, kojeg su beogradski mediji svrstali meÄ‘u “deset najvažnijih Srba u svetuâ€, možemo s ove distance tumaÄiti kao izbor “matiÄara†koji je “ozakonio†ovo registrirano partnerstvo, te vodio raÄuna da se volimo “u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti.†U jednom, Josipovićeva politika “regiona†bila je nalik “gay paradi†sa zastavom duginih boja, kiÄ u kojem se u ime “ljubavi†guralo pod tepih niz nezgodnih pitanja, kao Å¡to se na suptilan naÄin krivotvorila bliža povijest pod krinkom “politike pomirenjaâ€.
Ovo krivotvorenje svoju kulminaciju doživjelo je posjetom srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru i Paulin Dvoru, gdje je na istu razinu stavljen jedan sustavni zloÄin države Srbije (Jugoslavije) i njenog vojnog vrha na Äelu sa Å¡efom KOS-a Acom Vasiljevićem, te zloÄin jednog pomahnitalog pojedinca s hrvatske strane nad srpskim civilima u Paulin Dvoru, Å¡to je bilo u funkciji famozne “ravnoteže krivnjeâ€, a ne “politike pomirenjaâ€, protiv koje nitko razborit nema niÅ¡ta protiv. No ovo s Vukovarom i Paulin Dvorom ipak je bila podvala, odnosno konkretizacija Josipovićeve teze o “konglomeratima loÅ¡ih politika†u kojima bi i TuÄ‘man i MiloÅ¡ević zapravo bili isti, pa on i Tadić ispravljaju “istorijsku nepravdu i krive Drineâ€, a rat pretvaraju u graÄ‘anski koÅ¡mar zaraćenih plemena u kojem nitko nije nevin. U jednom, Josipovićeva “regionalna politika†voÄ‘ena stilom “igra rock and roll cela Jugoslavija†bila je nastavak “bratstva i jedinstva†u okolnostima euroatlantskih integracija u kojima su se Josipović i bratija svim silama upirali da hrvatska uÄ‘e u Europsku uniju u paketu sa svim zemljama “regionaâ€, ukljuÄujući i Srbiju. Ideolog ovog pristupa u svojim “znanstvenim†i publicistiÄkim uratcima bio je Josipovićev glavni analitiÄar Dejan Jović, plaÅ¡eći europsko javno mnijenje hrvatskim nacionalizmom, kako će Hrvatska Älanstvo u Europskoj uniji koristiti protiv Srbije, da će biti koÄniÄar “regiona†u eurointegracijma. No zahvaljujući, meÄ‘u inim, tvrdoglavosti i upornosti bivÅ¡e premijerke Jadranke Kosor i HDZ-ove vlade to se, srećom, nije dogodilo. Ako NjemaÄka traži da Kolinda Grabar Kitarović nastavi ovu Josipović – Pusićkinu politiku, onda treba kulturno reći: Danke Deutschland, jer to Å¡to je predsjednik Josipović radio nije bila politika, već duÅ¡evno stanje davno dijagnosticirano kao nostalgija. Josipović u pet godina, osim Å¡to se Å¡epurio s Tadićem po Vukovaru i Kvarneru, nije rijeÅ¡io niti jedno “otvoreno pitanjeâ€.
Kolinda treba slijediti Orbanov primjer
Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedniÄkim izborima, pogotovo nakon njenog odlaska u Berlin, mnogi, posebno desno biraÄko tijelo, su odahnuli, jer im je viÅ¡e muka od Josipović – Pusićkine “politike regiona†– mi smo ipak Älanica Europske unije, a ne “bivÅ¡e Jugoslavijeâ€. U tom kontekstu, od nove predsjednice se oÄekuje da se makne od Beograda i fokusira na Bruxelles i Berlin, na mitteleuropsku i mediteransku, a ne balkansku orijentaciju. To je bila i jedna od “želja†njenog biraÄkog tijela desnice i desnog centra. Grabar Kitarović ne može biti kontinuitet Josipović – Jovićeve politike prema Beogradu kako to, navodno, traži i Berlin, no Hrvatska mora ipak biti snažno prisutna u “regionuâ€. Kako je pokazao Kolindin posjet Bosni i Hercegovini i Sarajevu, Hrvatska se ne može povući iz jugoistoÄne Europe, ne samo zato Å¡to je Pristupni ugovor s EU-om na to obvezuje, već iz zbog vlastitih nacionalnih interesa kao i statusa tamoÅ¡njih Hrvata. U tom smislu Kolinda bi mogla razoÄarati mnoge kojima nije jasna važnost da Hrvatska bude snažno prisutna ne samo u Sarajevu, već i u Beogradu, Podgorici…, takvi će sljedeće Kolindine poteze – pa i odlazak u Beograd, a do toga će morati doći – doživjeti kao razoÄaranje, kao izdaju izbornih obećanja i “nacionalnih interesaâ€.
No to moguće razoÄaranje nema svoje racionalno, realpolitiÄko, i pragmatiÄno opravdanje. Naime, predsjednici Grabar Kitarović veliki problem bit će percepcija javnosti o “regionalnoj politici†kao jugonostalgiÄarskoj raboti u stilu “igra rock and roll cela Jugoslavija†kako su je provodili Josipović – Jović – Pusićka, pa bi Kolinda bila kontinuitet tako shvaćene “regionalne politikeâ€. No, ovdje se radi o neÄemu sasvim drugom. Evo primjera: bivÅ¡i maÄ‘arski veleposlanik u Hrvatskoj Ivan Gabor, koji se nakon službovanja u Zagrebu vratio u BudimpeÅ¡tu, da bi ga Viktor Orban poslao u Beograd gdje je de facto postao savjetnik srbijanskog premijera VuÄića. SliÄno sa svojom prisutnošću u jugoistoÄnoj Europi, u Beogradu, “delaju†ne samo Srbiji susjedne zemlje poput MaÄ‘arske, već i druge, poput Poljske, itd. Orbanu se jamaÄno ne može prigovoriti da je “jugonostalgiÄarâ€, niti da “imitira†Josipovića ili Vesnu Pusić, već pragmatiÄni politiÄar kojemu je jasno da će tako bolje, na primjer, Å¡tititi interese i prava maÄ‘arske manjine u Srbiji, kao i aktivno sudjelovati u procesima u jugoistoÄnoj Europi, gdje ne želi biti samo promatraÄ, pa i kada su gospodarski interesi u pitanju. Iz te perspektive, a ne Pusić – Jović – Josipovićeve, ako je Orban kao srbijanski susjed već u Beogradu snažno prisutan, treba li se tamo snažnije penetrirati predsjednica Grabar Kitarović, takoÄ‘er kao susjeda? Pa, naravno! Ako nam je važno Å¡to MaÄ‘ari rade i “petljaju†u Zagrebu (INA – MOL) gdje su nas “nadigrali†zahvaljujući “mangupima u naÅ¡im redovimaâ€, onda ne bi bilo dobro niti da u Beogradu imaju veći utjecaj od Hrvatske u kontekstu eurointegracija zemalja jugoistoÄne Europe i mogućeg gospodarskog kolaÄa.
Balkan je oduvijek bio laboratorij igara i igrica
Kada smo već kod Orbanove “regionalne orijentacijeâ€, napravimo jednu malu digresiju, kuriozitet, o kojem već pisah na ovim stranicama prije mjesec dana, iz vremena kada je Strossmayer provodio “regionalnu politiku†prije skoro stoljeća i pol, gdje su MaÄ‘ari takoÄ‘er bili Äimbenik u nezgodnom smislu po Hrvate, Å¡to ne preslikavam na danaÅ¡nje vrijeme, već tek podsjećam kako se povijest, ne na identiÄan naÄin, stalno ponavlja. U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u BeÄu, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer piÅ¡e: “MaÄ‘ari već dva i viÅ¡e od desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i uÄine ih svojim nakanama posve odanim. IskoriÅ¡tavaju u tu svrhu taÅ¡tinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivÅ¡i carstvo svoga cara DuÅ¡ana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz Äetrnaestog stoljeća kad je DuÅ¡an, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio… Ponavljam: tu misao ponovno oživjeti isto je Å¡to i trabunjati prepuÅ¡tajući se pukim opsjenama ali, nažalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebiÄnošću ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost.
MaÄ‘arskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljaÄkana i baÄena u ropstvo; da se s druge strane, Bugari satru i uÄine nepomiÄnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdaÅ¡nje DuÅ¡anovo carstvo obnove. Ja sam dabome najÄvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, meÄ‘u kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i meÄ‘usobnom slogom, budu znali svoga božanskog odreÄ‘enja dostojno pokazati… Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzviÅ¡enoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobijedivÅ¡i i sebi prije svega podloživ i srca i savjesti naroda poÅ¡to zauzme i podvrgne sama njihova podruÄja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzviÅ¡enom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuÄe ispod stranog odluÄivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. “
Ovaj poduži citat navodim tek kao napomenu da je Balkan, ne samo danas, već oduvijek bio laboratorij, prostor mnoÅ¡tva igara i igrica u kojima si Hrvatske ne može priuÅ¡titi luksuz da stoji sa strane i promatra u stilu, eto Kolinda je bila u Berlinu, briga nas za Beograd. No, KraÅ¡evu Äokoladu ili KonÄarev hladnjak teÅ¡ko ćemo prodati u Berlinu, ali u Beogradu da, kao Å¡to ćemo hrvatsku manjinu u Srbiji puno uÄinkovitije zaÅ¡titi i afirmirati ako se intenzivnije ukljuÄimo u procese koji su na djelu. Da ne govorimo o drugim “otvorenim pitanjimaâ€, posebno muÄnom naslijeÄ‘u srpske agresija na Hrvatsku. To znaÄi da, za razliku od Pusić – Josipovićeve “regionalne politikeâ€, Hrvatska treba nastupati prema Beogradu kao Älanica Europske unije i NATO-a, a ne kao “BivÅ¡a Jugoslovenska Republika Hrvatskaâ€, Å¡to je vazda isijavalo iz susreta Tadić – Josipović.
Hrvati sami sebi mogu biti najveći problem
U ovoj novoj “regionalnoj politiciâ€, pa i prema Beogradu, nakon ere mentalnih Jugoslavena na PantovÄaku i Banskim dvorima, Hrvatima bi najveći problem mogli biti oni sami. Tu su prije svega traume koje je Jugoslavija i jugoslavenstvo, Äitaj velikosrpstvo, ostavila na hrvatskom narodnom biću, ali joÅ¡ viÅ¡e jedna druga stvar. Naime, kako mi je rekao jedan diplomat, Hrvatsku je kao samostalnu državu priznao cijeli svijet, jedino je joÅ¡ Hrvati nisu priznali! Za razliku od Hrvata, MaÄ‘ari su odavno priznali MaÄ‘arsku, i Srbi Srbiju, pa je Orbanu lako “dejstvovati†po Beogradu u liku Ivana Gabora i MaÄ‘arsku, državu EU-a, uÄiniti aktivnim sudionik procesa u jugoistoÄnoj Europi. Zato bi bilo dobro da naÅ¡a predsjednica u svojstvu susjedne zemlje Älanice Europske unije uskoro posjeti Beograd bez obaziranja na teret Josipovićevog naslijeÄ‘a. No temeljni preduvjet tome je “banalanâ€: Da Hrvati priznaju Hrvatsku i okane se jugoobnoviteljskih paranoja, te u tom procesu ostvare Å¡to viÅ¡e koristi u ostvarenju hrvatskih interesa.
Nije ovdje pitanje, dakle, želi li nova predsjednica u Beograd ili ne, ona to mora, Älanstvom u EU i NATO 80 posto naÅ¡e vanjske politike je zadano, Å¡to je bilo jasno naglaÅ¡eno pri njenom posjetu Berlinu. Pitanje je samo može li to napraviti na bitno drukÄiji naÄin od Ive Josipovića, ne biti njegov kontinuitet, kako joj je, navodno, sugerirano u Berlinu. Ako ne, Äeka nas joÅ¡ jedno veliko razoÄaranje, a na razoÄaranja smo se, istinabog, u posljednjih dvadesetak godina navikli kao magarac na batine.Ivica Å ola