Ovih je dana predstavljen roman o škriparima, Medaljon, Anite Martinac. Nisam još čitao, ali sam onako malo razmišljao. Znaju li naši mladi tko su bili križari ili škripari. Što ih je natjeralo da se godinama nakon tzv. oslobođenja (zadnji je škripar, Ante Marić, ubijen 1952., u Sjevernom logoru u Mostaru) skrivaju čak i od svojih najbližih? Eto trebala se roditi jedna Anita (1973.), dvadeset godina nakon zadnjeg ubijenog škripara kako bismo dobili istinu, uspomenu na te ljude koji su bili proganjani i kao zvijeri ubijani samo jer su za Dom spremni bili! Bravo Anita! Ne moram knjigu ni čitati ali ću je sinu Ivanu pokloniti svakako. Ne samo da nešto nauči o našoj ne tako dalekoj povijesti. Nego da sutra razumi svoga ćaću što će sada, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, tek morati u moderne škripare. Skrivati se od Sarajeva i Zagreba. Bježati od „njihovih“ i od „naših“. Tako je to kad rat završi bez pobjednika. Nerješeno. Svi su pobijedili i svi su izgubili.

Ministri iste Vlade, istoga dana obilježavaju – jedni „oslobađanje“, drugi „pad“ nekoga mjesta, kote, planine, grada. Članovi istoga Predsjedništva tvorevine koja nikako izrasti u državu jednako tako, svaki svojim naočalama gleda na blisku prošlost. Draganu je Federacija, ili će bar u zanosu nekada reći, tamnica hrvatskoga naroda. Bakiru je Herceg Bosna zločinačka tvorevina, a obojici je Republika Srpska tvorevina nastala kao posljedica agresije na vlastitu zemlju. Ivaniću je Fedracija poligon na kojemu treba zidati novu Herceg Bosnu, zavadati pa vladati. A što je s nama koji smo samo branili svatko svoj dom? I vjerovali da branimo svetinje. Žalibože poginulih. I onih koji ostadoše nepokretni, bez nogu, ruku, očiju!

Možda bi se prije dogovorili mi koji smo jučer jedan drugoga gledali preko nišana nego ovi „naši“ političari. Jer oni nisu ostali bez bilo čega, osim bez duše. Jednog su moga prijatelja u Jablanici prije desetak godina, pola u šali pola ozbiljno, htjeli proglasiti narodnim herojom. Zašto? Jer je tako precizno po tom gradiću 93. minobacačem gađao stare kuće koje su danas obnovljene i izgrađene po svim standardima. Šalu na stranu, hoću reći branitelj borcu bi nekako oprostio, ali političar ni s jedne strane ne može oprostiti ni borcu ni branitelju. MI, svih vjera i nacija, NJIMA jednostavno smetamo. U ona vremena bilo je dosta nekomu zalijepiti etiketu „ustaše“ da bi od njega napravio škripara. Danas od nas jednostavno prave budale. Jedni, drugi i treći. Jednako. Zato, prije nego nas NAŠI I VAŠI vrate opet u šumu, ustanimo zajedno. I recimo dosta! I tužiteljima koji ispisuju optužnice kako im netko nacrta. Dosta i sucima koji presuđuju kako im se kaže. Malo našima, malo vašima, malo njihovima. Dosta i političarima koji se nemaju snage ili volje oduprijeti tomu i takvomu ludilu. Dokle ćete nas progoniti? Do kada ćete nas u škripare tjerati?

Raste li među nama neka nova Anita koja će zabilježiti sav jad ljudi koji bi se trebali braniti, jer se netko sjetio dvadeset godina nakon rata da bi taj-i-taj trebao odgovorati za ovo-i-ono. Hoće li imati tko opisati ovaj rat poslije rata, ovaj jad poslije jada, ovu tugu bez kraja? Ima li tko pametan da političarima, sucima, tužiteljima, domaćim i stranim kaže da su na dobrom putu proizvodnje novoga rata. Ovaj put stvarno građanskog. Bez agresije izvana. Bez ideologije. Bez cilja i smisla. Davno sam govorio da ako si imalo pametan – moraš poludjeti kada vidiš što se oko nas događa. Blago bezumnima – njima je ravno do Neuma. Političari možda sebe ne vide kao hrčka koji luđački okreće svoj kotačić u koji je zatvoren. Poneki pametan čovjek će priznati da je ovoj zemlji davno navučena luđačka košulja s rukavima čvrsto vezanim na leđima. Ali je vrijeme da dođe neki čovjek u bijelom i svima, a ne samo nama ili samo njima kaže: zaustavite se. Iziđite iz začaranog kruga zatvorenosti u prošlosti. Zatrpajte svoje rovove, iziđite na čistinu i pogledajte djecu kojoj oduzimate budućnost. Sudite onima kojima ste jedni, drugi i treći jučer govorili da se bore za bolje sutra, za nekakvu slobodu, za komad zemlje koja nije vaše vlasništvo, za metar sinjeg mora o kojemu ste sanjali. Vi ste ih gurnuli na rub provalije, sada ih izvedite iz proklete avlije!

Je li taj čovjek u bijelom sveti Otac papa? Hoće li ga imati tko čuti? Ili će svi glumiti „mir, mir do neba“ i kazati: baš im je dobro rekao. Komu papa dolazi, komu govori? Nama, njima, svima, modernim škriparima. Svakako ne Odboru za doček. Koji će za mjesec dva otići u Rim. Pokloniti se papi. Zahvaliti mu što nije vidio ranjenu zemlju i izgubljene duše koje lutaju u magli bosanskih brda i hercegovačkih vrleti. Hoće li tko imati papi, prije nego sleti u Butmir, prije nego progovori, pročitati Anitinu knjigu?

Mladen Ljubić