U petak navečer Kolinda Grabar-Kitarović dala je intervju za HTV, u Nedjeljom u 2 kod Stankovića na HTV-u možemo očekivati uskoro Zorana Milanovića, a u ponedjeljak kod Velimira Bujanca u “Bujici” gostuje Miroslav Škoro. U zgusnutom rasporedu nude početna polazišta za pravi početak natjecanja za vrh države. Po svemu troje najvažnijih kandidata izlaze uskoro pred hrvatski narod. Dvoje doduše pred hrvatski narod, jedan će pred građane, što je esencijalno bitna programska razlika.

 Svi mi Ljubići “Podržat ćemo Kandidata koga Marko  Ljubić podržava(tradicija Našeg Plemena

To je prigoda prvenstveno novinarima i njihovim redakcijama pokazati što točno drže najvažnijim političkim problemima zemlje, ali i predsjedničkim kandidatima, čak i bez obzira na pronicavost novinarskih pitanja, da pokažu u čemu je razlika između njih i čime zavrjeđuju interes, a zatim potporu naroda. I, kako smo rekli, građana. Dakle, koja su to najvažnija pitanja na koja bi država danas morala imati odgovor, a ako ga ima država, logično bi bilo da ga prije svih ima onaj tko je na vrhu države – predsjednik Republike? Ta pitanja se savršeno nameću iz odgovora Kolinde Grabar-Kitarović u već emitiranom intervjuu HTV-u. Evo bitnog detalja:

Uloga predsjednice je biti čimbenik stabilnosti

“Uloga je predsjednice države biti čimbenik stabilnosti, odnosno brinuti o tome da institucije države funkcioniraju. Kada institucije ne bi reagirale onda bi ih moja dužnost bila pozvati na to, pozvati na detaljnu istragu”. Uz ovaj citat, Predsjednica je najmanje jednom izrekla – “neću dopustiti”!

U ovom osvrtu nećemo analizirati Predsjedničinu ukupnu poruku, komunikacijsku vrijednost, uvjerljivost, sadržaj izrečenoga i govoriti o ciljanoj usmjerenosti prema biračkom tijelu, te o mogućim reakcijama. Bitno je iz ovoga što sam citirao i dodatno naglasio uočiti slijedeće, zapravo slijedeća pitanja koja se apsolutno razumski nameću:

Prvo je, ako je ustavna obveza predsjednika Republike brinuti se za usklađeno djelovanje državnih institucija i stabilnost državnog poretka (vrlo opasno, loše i nejasno definirana obveza, ali o tome drugom prigodom) onda se moramo pitati – kako, kojim instrumentima i izvršnim pravima predsjednik Republike može izravno ili neizravno utjecati da institucije rade svoj posao? Može li u okviru postojećih rješenja predsjednik/ca reći – “neću dopustiti” i što stvarno znači u efektivnom smislu moći “pozvati”? Postoje li Ustavom i zakonima predviđeni ti instrumenti, te mjere, kojima riječi “neću dopustiti” i “pozvati” neće imati samo molećivi ili moralni sadržaj, nego autoritativnu obveznost, i kada se već spominju institucije pravosuđa i istrage, što predsjednik Republike može u ovom trenutku poduzeti da recimo DORH, MUP, bilo koja druga institucija u zemlji istraži neku razumno utemeljenu optužbu, događaj ili sumnju o zločinima protiv hrvatskog naroda tijekom srpske agresije? Da im kaže kao politički komentator da su nevaljalci i da se iščuđava nad njihovim neradom ili još gore, namjernom destruktivnošću?

Predsjednik ne respolaže mjerama kako prisiliti nefunkcionalne institucije na usklađeno ponašanje

Predsjednik nema niti jedan jedini instrument ili raspoloživu mjeru da prisili Vladu, Sabor ili konkretnu državnu instituciju, ako otvoreno ne žele raditi ono što moraju ili čak ako se otvoreno neusklađeno ponašaju. Tisuće je primjera zadnjih godina za to, a zadnji je hapšenje i jednomjesečni pritvor Matka Škalamere na temelju prijave hrvatskog Srbina po posve očitoj etničkoj ekskluzivnosti, dok s druge strane ni vreća dokumentiranih dokaza za ratne zločine ili otvoreno neprijateljsko djelovanje danas protiv Hrvatske nisu dovoljni da država reagira, također po etničkoj ekskluzivnosti nasuprot većinskom narodu. Kako to uskladiti?

Dalje, kako smijeti izreći riječi “neću dopustiti”, ili “ja ću”, ili “jamčim” ili bilo što obvezujuće, na temelju čega bi hrvatski čovjek prvo povjerovao u namjeru i ozbiljnost kandidata za funkciju, drugo, sklopio savez, svojevrsni obvezujući ugovor s njim, dajući mu svoj glas, a s tim i vrlo važan posao tijekom petogodišnjeg razdoblja, a znati da nemaš ni prava, ni instrumente ni bilo kakve neupitne i legalne mogućnosti s kojima možeš s punom odgovornošću, kao ozbiljan i odgovoran čovjek stajati iza tih riječi koje upućuješ ljudima tražeći potporu za najvažniji posao u zemlji?

Što je činiti sporazumnim stranama, s jedne strane kandidatima, s druge strane izbornicima, da imaju razumne izglede da će se ugovoreni posao uspješno i na obostrano zadovoljstvo izvršiti? Pa valjda u sporazumu definirati nedostatke koji sprječavaju uspješno izvršenje posla, zatim načine njihovog otklanjanja i međusobne obveze u otklanjanju tih nedostataka. Stotine je situacija koje nalažu poseban angažman predsjednika Republike, a kojima gotovo svakodnevno svjedočimo, pri čemu govorim o državnom sustavu u kojemu i dalje Sabor i Vlada imaju daleko veće nadležnosti, operativne i izvršne ovlasti. Dakle, ne govorim o predsjedničkom ili polupredsjedničkom sustavu.

Što i kako se može ponašati predsjednik Republike u situaciji kada političke stranke koje zagovaraju potpuno suprotne političke vrijednosti inače, i pogotovo u predizbornoj kampanji, nakon izbora sastave većinu i funkcioniraju i vladaju zemljom stabilno, iako je evidentno da su se lažno deklarirale pred hrvatskim narodom i na taj način prevarile izbornike, zatim da se takva stabilnost svela na golo personalno popunjavanje državnih i javnih pozicija i njihovo golo, potpuno neprogramsko djelovanje? Smije li predsjednik Republike, koji ima ustavnu obvezu osiguravati stabilnost poretka i djelovanja institucija tolerirati takvo golo i bezuvjetno održavanje vlasti bez obzira na prirodu i karakter provedbenih politika, na što se točno misli kad se govori o usklađenom djelovanju i postoji li donja granica toga djelovanja za nešto što se zove nacionalni interes ili volja, kada institucije ugrožavaju temeljne interese hrvatskog naroda, tko o toj granici može i smije donijeti odluku i na koji način tada djelovati?

Kako zaštiti hrvatski narod od klevetnika u politici

Što konkretno danas može poduzeti Kolinda Grabar-Kitarović, ili bilo tko drugi na njenom mjestu, kada hrvatski saborski zastupnik ode izvan zemlje i otvoreno laže o hrvatskom narodu, državi, recentnim povijesnim događajima te otvoreno zagovara i promiče izrazito neprijateljske politike i njihove ciljeve u okviru hrvatskih državnih institucija?

Kako se razumski postaviti prema činjenici da nitko u zadnjih 29 godina nije postao predsjednik Republike bez osvojenih najmanje milijun glasova potpore hrvatskih državljana, da se samo u dva – tri slučaja dogodilo da pobjednik/ci parlamentarnih izbora imaju više od milijun glasova potpore, a da institucija koja ima neusporedivo veći nacionalni i izborni legitimitet ne može baš ništa poduzeti prema instituciji koja s golemim deficitom legitimiteta radi ili ne radi što god hoće, sve dok ima 76 pripadajućih podignutih ruku potpore u Saboru?

Kako racionalno prihvatiti činjenicu da političar pojedinac, ili njegova stranka s mizernim izbornim nacionalnim legitimitetom, koji se mjeri u promilima u okviru ukupnog hrvatskog naroda potpuno presudno utječe na djelovanje najvažnijih nacionalnih institucija, a da predsjednik Republike s neusporedivo većim legitimitetom i reprezentativnim zastupstvom ne može baš ništa izvršno ili operativno učiniti u kreiranju razvoja nacionalnih institucija sukladno nacionalnim interesima, ne smije čak ni definirati što je to nacionalni interes u provedbenom ili državnom smislu ili baš ništa ne može učiniti da spriječi dokazano loše pa i zlo djelovanje?

Smije li državno-politički poredak biti ustavno i zakonski utemeljen na izrazitoj ustavno-zakonskoj i institucionalnoj obespravljenosti hrvatskog naroda?

Sva ova bitna pitanja se zajednički mogu svesti pod jedno: Smije li državno-politički poredak biti ustavno i zakonski utemeljen na izrazitoj ustavno-zakonskoj i institucionalnoj obespravljenosti hrvatskog naroda? O tome se naime radi. Jer priča o ovlastima i odgovornosti, priča je o pravu ili obespravljenosti hrvatskog naroda i tako ju treba predstaviti narodu. Nikako državno-politički poredak ne bi smio biti tako utemeljen, a to je upravo na djelu u Hrvatskoj nakon 2000.godine. Oduzimanjem ovlasti predsjedniku Republike, koga pod istim uvjetima i s jednakom vrijednošću individualnog političkog prava svakoga hrvatskog državljanina s pravom izbora doslovno bira i legitimira hrvatski narod, razvlašćen je hrvatski narod i smanjeno njegovo pravo, a ne samo politička moć osobe na funkciji predsjednika Republike.

To ne bi bio problem da je ta količina nacionalnog prava, koja je razvlašćena ili oduzeta razvlašćivanjem funkcije predsjednika Republike, hrvatskom narodu kompenzirana ili vraćena u utjecaju na Sabor. No nije. Ustavom i izbornim zakonima to nacionalno pravo silno je oslabljeno i u Saboru, čak još razornije i više, prvenstveno podjelom izbornog tijela na deset plus dvije izborne jedinice, čime je Saboru izbornim postupkom oduzeto obilježje hrvatskog nacionalnog predstavljanja ili reprezentativnosti, iz čega su uslijedile razorne politike kojima svjedočimo godinama. Nikako nije zanemariva činjenica, niti to može biti slučajnost, da se ustavno-zakonsko razvlašćivanje hrvatskog naroda i preko funkcije predsjednika Republike i preko smanjivanja do potpunog razaranja nacionalnog realnog utjecaja na izbor zakonodavnog doma, dogodilo u kratkom vremenskom razdoblju pri odlasku predsjednika Tuđmana. Posljedice kolokvijalno nazivamo “detuđmanizacijom”, iako se ispod toga pojma krije sveobuhvatno sustavno uništenje hrvatske državnosti.

Neproporcionalnost i neravnoteža oslabila nacionalnu državu

U toj neproporcionalnosti i u toj neravnoteži, koja je silno oslabila nacionalnu državu i koja je izvorišno, primarno i emisiono leglo svih štetnih i zloćudnih metastaza državnog i društvenog poretka i života u Hrvatskoj, prijelomna je točka na kojoj se zdravim razumom i bez strasti moraju vrednovati ponude predsjedničkih kandidata. Jer, vlast proizlazi iz hrvatskog naroda i hrvatskom narodu izvorno pripada, prva je norma Ustava Republike Hrvatske. Doduše, ne piše ovo “hrvatskog”, bez čega se politički pojam naroda može svesti na puk ili na stanovništvo, što je maestralno kao golemu podvalu uočio mr. sc Željko Cvrtila u ekspertizi Strategije nacionalne sigurnosti, ali dok se ne ispravi ta nelogičnost ima se govoriti o hrvatskom narodu i tako politički ponašati, jer je u Preambuli država definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda. Ova neproporcionalnost nadležnosti i nelegitimnosti i razvlašćivanje naroda, koje sam naveo temeljna je maligna točka državnog poretka u Hrvatskoj i nitko tko se kandidira za funkciju predsjednika Republike ne može ili ne bi smio biti ozbiljan kandidat, ako u tome ne vidi izvorište svih najvažnijih hrvatskih stranputica danas. Vrijedi pozornost usmjeriti prema onima i onome tko to najjasnije znao javno predstaviti i uz to ponuditi rješenja ili sigurne načine dolaska do tih rješenja, te isključivo takve i takvoga poduprijeti.

Mnogi su me čitatelji prilično ostrašćeno, pa i isključivo pitali, koga ja podupirem? Valjda im je iz ovoga odgovor jasan kao na dlanu – onoga tko me uvjeri da razumije dubinu ovoga problema i tko me uvjeri da ga zna i hoće riješiti. Inače, besmisleno je i vrlo opasno, protivno i ljudskoj i kršćanskoj načelnosti sklapati savez s bilo kim, dati mu povjerenje i materijalne benefite, ako u startu i mi i taj koga biramo znamo, da koliko god čak i želio, ništa bitno neće moći ispuniti iz izbornog sporazuma i povjerenja u okvirima postojećeg normativnog poretka i bez njegovih ozbiljnih izmjena, jer se i prije dolaska na posao miri s uvjetima u kojima ne može napraviti ono što nam svima i treba i pripada. I zbog čega postoji Republika, njen predsjednik/ca, a prije toga naša prirodna težnja da imamo svoju državu i da najbolje što je moguće njome upravljamo, odnosno ovlašćujemo čovjeka, koji će to po našoj volji efikasno raditi.

Fenix-magazin/Marko Ljubić