Naime, usljed pandemije zarazne bolesti, zbog koronavirusa, neke države su proglasile vanredno stanje.
Tako i naša država, ali zbog ne postojanja jedinstvenog rješavanja istog pitanja kroz pravni okvir, opet je došlo do nesuglasica, pa čak i nepovjerenja jednih u druge, zbog proglašenja vanrednog stanja.
16.03.2020. g.,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine proglasila je stanje nesreće, zbog pojave koronavirusa na području entiteta Federacija BiH.
Neki mediji su naveli, da u pravnom smislu u BiH nema opcije proglašenja vanrednog stanja, te da je pandan toj odluci stanje nesreće.
No to nije točna činjenica, da na čitavom teritoriju B i H nije regulirana oblast vanrednog stanja, jer je čl. 70 Ustava Republike Srpske, regulirana oblast vanrednog stanja, dok Ustav Federacije ne uređuje ovu oblast.
Republika Srpska je proglasila vanredno stanje.
Pored toga što u ova dva ustava postoje razlike u tretiranju samog pravnog pojma vanrednog stanja, odnosno ne tretiranju, postoje i razlike u pogledu uredbi sa zakonskom snagom, kako u pogledu njihovog donositelja, tako i u pogledu roka njihovog važenja.
Tako je npr. člankom 9. Ustava FederacijeB i H, Vlada Federacije je ovlaštena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju, kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imati će snagu zakona i ne može derogirati prava i slobode utvrđene ovim ustavom.
Svaka uredba prestati će važiti, najkasnije istekom tridesetog dana od njenog objavljivanja, s tim da će prestati važiti odmah po ukidanju odlukom Parlamenta ili na kraju desetog dana od njenog objavljivanja, ukoliko je Parlament Federacije u zasjedanju kada je uredba objavljena.
Uredba objavljena dok Federacija upotrebljava oruzane snage u skladu sa ovim ustavom , ostati će na snazi do petog dana slijedeće sjednice Parlamenta Federacije, kada prestaje važiti, osim ako ne bude potvrđena ali ni u kom slučaju neće važiti duže od šest mjeseci.
Po isteku roka važenje uredbe se ne može produžavati, uredba se ne može ponovo donositi niti djelimično mijenjati bez odluke Parlamenta Federacije i njegove saglasnosti.
Dok je Čl. 70 Ustava Republike Srpske regulirano da Narodna skupština, sukladno Ustavu i zakonu, proglašava vanredno stanje za Republiku ili dio Republike u slučaju ugrožavanja sigurnosti, usljed elementarnih nepogoda (poplava, zemljotresa i požara), prirodnih katastrofa, epidemija, povreda ljudskih prava i sloboda i normalnog funkcionisanja ustavnih organa Republike.
Zatim Člankom 81. Ustava Republike Srpske regulirano je regulirano da Predsjednik Republike za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja, kojeg proglase institucije Bosne i Hercegovine, ako Narodna skupština ne može da se sastane, na prijedlog Vlade ili po sopstvenoj inicijativi i nakon što sasluša mišljenje predsjednika Narodne skupštine, donosi uredbe sa zakonskom snagom i o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine i imenuje i razrješava funkcionere, koje bira, odnosno imenuje i razrješava Narodna skupština.
Ove uredbe odnosno odluke o imenovanju i razrješenju predsjednik Republike podnosi na potvrdu Narodnoj skupštini čim ona bude u mogućnosti da se sastane.
Iz ovoga jasno proizlaze razlike u tretiranju jednog pravnog pojma, a koji ima i različie pravne posljedice.
Dakle, mišljenja sam da se sve ovakve pojave i pravni pojmovi moraju regulirati na isti način, da nebi smo u budućnosti došli u situaciju da pola države može proglasiti vanredno stanje, a pola da ne može.
Drugo u vrijeme ovakvih stanja , svi moraju dobiti istu vrstu pomoći, a ne kao što su do sada pisali, da je pomoć koncentrirana, samo u glavnom gradu.
Ružica Krešić-JUKIĆ
