Ni godinu dana nakon Općih izbora ne nazire se nova vlast u Bosni i Hercegovini. Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru govorio je o političkoj paralizi u državi nastaloj na ruševinama bivše Jugoslavije.
Također za mađarski dnevni list Magyar Nemzet govorio je i o mogućem izlazu iz trenutačne situacije te ravnodušnosti Europe, prenosi Jabuka.tv.
Izbori su održani 7. listopada prošle godine, ali čini se kako je sve bilo uzalud. Koji je glavni problem?
Formiranje vlasti uvijek je mukotrpan proces u Bosni i Hercegovini. Taj proces mnogo više nalikuje rovovskoj borbi za moć, negoli stvarnoj želji za formiranjem vlasti koja bi bila u javnom interesu. Uvijek prevladavaju stranački i osobni interesi. Predsjednici pobjedničkih nacionalnih stranaka – Bošnjaka, Hrvata i Srbi – bili su potpisali sporazum i obvezali se formirati vlast do 5. rujna. No, to se nije dogodilo, proces je zastao, miniran je kao mnogo puta do sada. Primjerice, vodeća bošnjačka sila, Stranka demokratske akcije (SDA), inzistira na nastavku integracijskih procesa prema NATO-u, dok se srpska strana, poput Milorada Dodika, srpskog člana kolektivnog predsjedništva, protivi svakoj suradnji sa Sjevernoatlantskim savezom, jer nisu zaboravili NATO-vo bombardiranje Srbije, tako da slijede poruke koje dolaze iz Srbije. U međuvremenu, Hrvati se nalaze u nekoj sredini i nemaju jasan stav o tome što konkretno žele.
Kakvo je rješenje?
Nužna je izmjena Izbornog zakona BiH. O njemu ovisi i formiranje nove državne vlasti, relaksacija međunacionalnih odnosa, ali i nastavak procesa euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine.
Bošnjački politički predstavnici moraju shvatiti kako su izmjene Izbornog zakona BiH ključno političko pitanje po funkcionalnost i održavotvorenje BiH. BiH je državna zajednica tri konstitutivna naroda i sva rješenja moraju slijediti tu činjenicu potvrđenu Ustavom BiH. Nažalost, bošnjačke stranke se postavljaju iznad institucija i zakona. Ponašaju se nezainteresiranima za odluke Ustavnog suda koji je pojedine odredbe Izbornog zakona, poglavito one koje se tiču izbora legitimnih predstavnika u vlasti, proglasio neustavnim.
Oni prave iste pogreške koje su činili i Srbi u bivšoj Jugoslaviji.
Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini (1991-95). Kakvi su trenutačno odnosi, primjerice u Federaciji BiH, između Bošnjaka i Hrvata? Ali i u Mostaru…
Na razini običnih ljudi, ljudi neopterećenih politikom, postoji komunikacija i želja za boljom budućnošću. Mnogo je primjera za to u manjim zajednicama. Takvi su pomaci vidljivi i u Mostaru koji je i danas podijeljeni grad opterećen višom politikom. Međutim, ljudi sve više shvaćaju kako moraju zajednički ići naprijed, zakopati ratne sjekire i stvarati bolju budućnost za svoju djecu. Bošnjaci i Hrvati će se više približiti jedni drugima onoga trenutka kada i njihovi političari počnu razmišljati na isti način. Za sada pomirenje ometa različito poimanje prošlosti i različite koncepcije budućnosti.
Hrvati, s druge strane, kao najmalobrojniji konstitutivni narod žele sačuvati ravnopravnost s druga dva naroda. Zbog diskriminatornog izbornog zakona Hrvati imaju podređenu ulogu u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Svaki izborni ciklus moraju strahovati od preglasavanja od strane većinskog bošnjačkog naroda i nametanja predstavnika koje Hrvati nisu birali na izborima. Tako su Bošnjaci već tri puta izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana kolektivnog državnog predsjedništva. To je moguće zato što je Bošnjaka tri puta više nego Hrvata, a FBiH je jedna izborna jedinica u izboru za članove Predsjedništva BiH. S druge strane, Srbi takvih problema nemaju.
Vratimo se pomirenju. Iako ste bili dijete za vrijeme ratnog sukoba koji je rezultirao stotinama tisuća žrtava, kakve je tragove rat ostavio u Vašoj obitelji? Što za Vas znači biti bosansko-hercegovački državljanin?
Moj je otac služio u Hrvatskom vijeću obrane (HVO). U ratu je štitio naš grad i našu djedovinu, ali nikome nije naudilo. Mi nikoga ne mrzimo. Imam prijatelja i poznanika i među Bošnjacima i među Srbima. Moja je obitelj ostavila rat iza sebe. No, ako me pitate što meni kao Hrvatu znači Bosna i Hercegovina, reći kako ovu državu smatram svojom domovinom. Hrvati su autohtoni narod u Bosni i Hercegovine.
Vjerujem kako ova zemlja može pružiti bolju budućnost svojim građanima od onoga što danas žive. Međutim, nažalost, današnja Bosna i Hercegovina je neuspjeli projekt međunarodne zajednice. Riječ je o duboko podijeljenom društvu i nestabilnoj državi koja nikada nije stekla neovisnost u punom kapacitetu. Suočeni smo s mnogim socijalnim problemima i sve više postajemo društvo staraca, jer mladi ljudi se sele, ne vide svoju perspektivu u takvom društvenom ambijentu.
Zbog vrlo visoke nezaposlenosti kreću se prema zemljama zapadne Europe. Barem jedna osoba svakodnevno se odrekne državljanstva BiH, a od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma do danas državljanstva BiH odreklo se gotovo 85.000 ljudi.
To je ekvivalentno stanovništvu većeg grada. Većina ih se nikada neće vratiti.
Što EU – ili čak međunarodna zajednica – mogu učiniti za Bosnu i Hercegovinu?
Međunarodna zajednica konstantno pere ruke poput biblijskog Poncija Pilata. Priznaju kako je Bosni i Hercegovini stavljena “luđačka košulja”. Čini se kako i njima ovdje odgovara status quo, stanje kontroliranog kaosa. Ured visokog predstavnika (OHR) i dalje je u mnogim situacijama najvažnija institucija u bosansko-hercegovačkoj politici. Visoki predstavnik je samo karikatura koja masno naplaćuje svoj boravak u Bosni i Hercegovini, a istovremeno ničim ne doprinosi poboljšanju odnosa i stanja u državi.
Svijet nema energije za nas. Iako u Bosni i Hercegovini postoji unutarnji politički konsenzus za približavanje Uniji, sama EU ne može puno učiniti za BiH. Ona je geopolitički nemoćna, slab igrač u međunarodnim odnosima. Njezina budućnost (kao i budućnost politike proširenja EU) uvjetovana je unutarnjom konsolidacijom, rješavanjem migrantskih pitanja i dovršavanjem “posla” s Velikom Britanijom. Unatoč tome, EU neće u potpunosti skloniti svoje oči od regije Zapadnog Balkana, jer je svjesna kako ovome području prijeti sve otvoreniji utjecaj Rusije, Turske i pojedinih islamskih zemalja. Zato će EU nastaviti s korištenjem sredstava meke moći (soft power) kako bi sačuvala svoj utjecaj./
