U svojoj knjizi „Suosjećajni Krist“ Dale Oldham uspoređuje stav, kakav mnogi kršćani imaju, u svezi Kraljevstva nebeskog, sa psom koji živi u njegovom susjedstvu. 
Taj pas je uvijek ganjao susjedovu mačku. Kadgod bi je ugledao stao bi trčati za njom kao da mu je to jedini smisao postojanja. I sve dok bi mačka bježala sve je bilo super. Ali ponekad bi mačka odjednom stala i suočila bi se sa psom. A on bi onda prikočio i pravio bi se kao da je sve to bila samo šala.
Očito mačku je trebalo ganjati ali ne i uhvatiti i ako bi mačka odlučila da je dosta utrke, psu bi bilo neugodno.
„I mi smo“ kaže Dale Oldham “prečesto tragali za Kraljevstvom nebeskim u tom istom duhu. Vikali smo prepuni entuzijazma sve dok je potraga trajala. Ali većini nas bilo bi užasno neugodno ako bi se uistinu suočili s Kraljevstvom nebeskim.”
Svakog sata, od njih 24 koliko ih čini jednu Nedjelju, na ovoj našoj planeti, jedne te iste riječi izgovaraju milijuni i milijuni ljudi. Milijuni i milijuni ljudi izgovaraju, mole, slušaju ove riječi svakog tjedna, pa i svakog dana u godini.
Znate li koje su to riječi?
„Dođi kraljevstvo Tvoje …“
Ali zapitajmo se, kada molimo „Oče naš“, kada izgovaramo ove riječi, što mi to točno predmnijevamo pod ovom riječi – kraljevstvo?
Što to mi uistinu želimo da nam dođe?
Na prvu se čini da je to izuzetno jednostavno pitanje koje traži isto tako izuzetno jednostavan odgovor.
Ova riječ „ … Tvoje … „ odnosi se na Boga, pa je očigledno riječ o kraljevstvu Božjem. Dakle, mi želimo da do nas dođe Kraljevstvo Božje, zar ne?!
Ali jesmo li mi uopće svjesni što sve taj dolazak u sebi uključuje? Što će to značiti „živjeti u psrisustvu Božjem“?
I jesmo li mi već trebali tako živjeti?
Većina nas kršćana vjeruje da je Kraljevstvo Božje, da je Raj neko daleko, jako udaljeno mjesto. Ali u Evanđelju Isus ga ne opisuje kao mjesto. Isus govori u parabolama i u svakoj paraboli govori o Kraljevstvu nebeskom, o Kraljevstvu Božjem, kao o aktivnosti.
Kraljevstvo nebesko je putovanje i odredište u isto vrijeme. Ono za Isusa ima veze sa sijanjem sjemena, s otkrivanjem blaga, s prodajom svega što imaš i ima veze kada si ulovljen u mrežu.
Drugim riječima Kraljevstvo nebesko nije isključivo mjesto gdje ćemo, ako Bog da, završiti, nego je proces u kojem sudjelujemo i to već ovdje na zemlji.
Slušajući i čitajući današnje Evanđelje u kojemu čovjek otkriva blago, zakopa ga, ode i proda sve što ima kako bi kupio baš ono mjesto gdje se blago nalazi, kod mnogih kršćana izaziva reakciju tipičnu za nas ljude.
„A, ne’š ti. Ja bih to napravio na puno bolji način …“ i onda uslijede različita tumačenja što bismo to mi i kako bismo to mi „bolje“ napravili. Ako tako reagiramo onda smo u velikim problemima, jer opet sebi određujemo glavnu ulogu, ulogu svemogućega, ulogu onoga koji je sve sam u stanju.
Ali Isus nama govori da je on glavni lik.
On je sijač koji sije žito.
On je ribar koji baca mrežu.
On je onaj koji prodaje sve kako bi kupio njivu s blagom.
On je trgovac koji prodaje sve kako bi kupio dragocjeni biser.
Jer Isus je uistinu dao sve.
Dao je svoj život.
Čovjek koji nikada nije zaslužio smrt, čovjek koji nije nosio teret svojeg osobnog grijeha, umro je umjesto vas i mene, razapet na rimskom križu.
Suđeno mu je kao običnom kriminalcu iako nikada nije počinio nikakav zločin. Proglasili su krivim onoga na kojem krivnje nije bilo. Smaknut je kao najobičniji lopov i pokopan je kao svaki mrtvac.
Isus je dao više od svog tjelesnog života. Podnio je sramotu i izrugivanje. Bio je ponižen i mučen. Čak su kockom i njegove haljine između sebe razdijelili. Ali najgore od svega je to da je on propatio gnjev Božji za grijehe čovječanstva.
Sva kazna na njega je pala, jer je on zauzeo naše mjesto.
Da, Isus je dao sve.
Ali zašto?
Krist nas je otkupio od grijeha, smrti i Pakla ali nas nije otkupio ni zlatom ni srebrom, nego nas je otkupio svojom presvetom krvlju i svojom patnjom na drvu križa, a sve da bi mogli biti njegovi i živjeti u njegovom kraljevstvu.
Ako je Isus onaj koji kupuje zakopano blago i dragocjeni biser, onda smo mi, i vi i ja, – blago.
Eto to je Kraljevstvo Nebesko.
Mi Krista volimo, jer je on najprije volio nas.
Mi Kristu služimo, jer je on najprije služio nama.
Mi Krista držimo najvećim bogatstvom, jer je on – držeći nas najvećim bogatstvom – nas stavio ispred sebe.
I Krist nam još uvijek daje sva svoja bogatstva.
Oprost prije svega i vječni život u milosti Božjoj.
Zato ne budimo u strahu kada se suočimo s Kraljevstvom Božjim.
Ivica Ursić
