KREŠMIR MIŠAK! Zrakoplov se spuštao 10 minuta – jesu li piloti bili živi dok je tonuo?!

U prvim satima i danima nakon tragedije moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti

Mada statistički gledano let zrakoplovima predstavlja siguran način putovanja te je broj ljudi nastradalih u zrakoplovnim nesrećama višestruko manji od broja nastradalih u, primjerice, automobilskom prometu, ipak su upravo zrakoplovne nesreće uvijek privlačile pažnju i – slobodno se može reći – izazivale užas. Zbog svoje masovnosti kad se dogode, zbog bezizglednosti u kojoj se nalaze ljudi zatočeni visoko u zraku u metalnoj cijevi i vjerojatno još niza drugih faktora.
No, u posljednjih petnaestak godina posebna vrsta zrakoplovnih nesreća počela je plijeniti pažnju. One imaju zajedničke osobine – okolnosti pod kojima su se dogodile nikad nisu do kraja razjašnjene, a nesreće su bile i medijima eksploatirane tjednima i secirane do detalja. Uz sve navedeno, neke su sasvim jasno bile dio aktualnih političkih igara pa je prema “zaključcima” koji su iz njih izvođeni i korišteni za usmjeravanje raznih akcija bilo lako zaključiti otkud vjetar puše. Kod nekih drugih skriveni ciljevi nisu bili jednoznačno vidljivi.
Ako se sjetimo teze Edwarda Bernaysa da se stručnjak za odnose s javnošću bavi stvaranjem događaja koji drastično prekidaju rutinu života, te prihvatimo očiglednu ideju da je čitav naš društveni okoliš oblikovan propagandom, jasno je da su zrakoplovne nesreće same po sebi potencijal za pobuđivanje ljudske pažnje i emocija. A nesreća u Francuskoj je najveća na francuskom tlu nakon pada nadzvučnog zrakoplova Concorde u lipnju 2000. godine kada je poginulo 113 ljudi.

Planirane nikad razjašnjene nesreće za koje su krivi “oni drugi”

U proteklih petnaestak godina u takve nesreće spadaju navodno oteti zrakoplovi koji su 2001. udarili u nebodere WTC-a u New Yorku; potom nesreća 10. travnja 2010. u kojoj je poginuo predsjednik poljske vlade i dvadesetak ministara, parlamentarnih zastupnika, generala itd., nakon što su vjerojatno malo previše tjerali po svom; da ne zaboravim let Malaysia Airlinesa MH370 koji je bez traga jednostavno nestao 8. ožujka 2014. iznad Južnokineskog mora; potom je, nevjerojatnom igrom podudarnosti, zrakoplov iste tvrtke – let MH17 – srušen 17. srpnja 2014. nad Ukrajinom, za što se pokušavalo okriviti rusku vladu, mada su mnogi ukazivali na poteškoće takvog scenarija i da je to bio pokušaj demoniziranja protivnika od strane zapadnih sila (poglavito SAD-a) koji podržavaju ukrajinski režim kojeg neki opisuju kao profašistički. Nakon ta četiri kontroverzna slučaja, niz se nastavlja nedavnom nesrećom Airbusa 320 njemačke tvrtke Germanwings, let 4U9525, koji se 24. ožujka 2015. srušio u francuskim Alpama, na jugu zemlje, u regiji Barcelonnette, dok je letio na liniji Barcelona – Düsseldorf.
Taj slučaj dijeli neke odlike navedenih prethodnika. Mediji su ga puni od jutra do mraka, što, primjerice, nije bio slučaj s padom zrakoplova Indonesia AirAsia Flight 8501 (također Airbus A320) koji se 28. prosinca 2014. srušio u Javansko more. Nakon te nesreće nađene su obje crne kutije, što se nije dogodilo niti u jednom od navedenih kontroverznih slučajeva. Očigledno je da je riječ o pravoj, neplaniranoj nesreći. Što se tiče pada u Francuskoj, još jedna detalj najnoviju nesreću povezuje sa sličnim prethodnicima, a to je silan napor svih medija da nađu krivca, u ovom slučaju kopilota-samoubojicu. Pritom se okolnosti u kojima se zbio pad aviona toliko bizarne i nikad prije viđene, da je razumno – na temelju prethodnih slučajeva – zapitati se postoji li i neko drugo objašnjenje, logičnije od pilota koji se zabio u planinu zbog depresije od prije šest godina ili pak ljubavnih jada.

Što se stvarno događalo na letu Barcelona – Düsseldorf?

Na letu 4U9525 bila su 144 putnika i šest članova posade. Ono što se moglo saznati iz vijesti jest da je zrakoplov prije pada letio gotovo deset minuta spuštajući se, a da piloti ni u jednom trenutku nisu kontaktirali kontrolu letenja i zatražili pomoć. Radarski je kontakt izgubljen u 9.39 sati, nakon što se avion u samo deset minuta spustio s visine od 11.000 metara na 2250 (prema stranici Flightradar24), a letio je brzinom od 700 kilometara na sat. U prvim satima i danima nakon zbivanja moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti.

Podaci iz transpondera zrakoplova Germanwingsa, rečeno je, pokazuju da je netko ručno namjestio autopilot na visinu nižu od 30 metara. Organizacija FlightRadar24 koja prati avionski promet kroz automatske odgovore transpondera kazala je da se u 9,30 „može vidjeti da je autopilot ručno promijenjen s 11.500 metara na 30 metara“. Priča kaže da je kopilot Andreas Lubitz ručno počeo proceduru spuštanja kada se našao sam u pilotskoj kabini i nije odgovorio kada su kapetan i posada lupali po zaključanim vratima. Jedan stručnjak nabrojio je sve mogućnosti takvog scenarija: “Ako piloti nisu spriječili da se zrakoplov zaleti u planine, ili su bili bez svijesti ili mrtvi, ili su odlučili umrijeti ili su umoreni”. Sad samo treba zaokružiti točan odgovor.

Naravno, avioni imaju crnu kutije da bi se moglo rekonstruirati uzroke nesreća kako bi ih se u budućnosti moglo spriječiti, a i da bi se utvrdila krivnja. Prateći vijesti – kako domaći i strani mainstream, tako i alternativne medije – skupio sam blizu 600 stranica teksta. Kad sam ga pročistio od izraza sućuti, priča o poginulima i slično, ostalo je stotinjak stranica materijala, koji sam dodatno pročistio mičući mnogobrojne dijelove koji su se ponavljali. Prvo sam ustanovio (potvrdio) uobičajeno – da sve svjetske vijesti barataju s istih nekoliko podataka i izjava, što zorno govori da se tu o nekakvom novinarstvu ne može govoriti, prije o prepisivanju kojem se čak može ući u trag, a ovoga puta on je vodio do New York Timesa koji je mnoge kasnije ‘općepoznate’ detalje prvi objavio, a svi ostali samo prenijeli. Eto, toliko je lako manipulirati vijestima. Živjelo slobodno novinarstvo.

Crne kutije i medijski izvor scenarija o svađi

Dok sam se probijao kroz materijale i pokušavao ih složiti kronološki, stalno me zbunjivalo pitanje crnih kutija kojih je čas bilo, čas ne, čas su bile neupotrebljive, čas ne. Zapravo nisam mogao povezati otkuda uopće stižu navodne snimke iz kokpita. Pomislio sam da sam se možda izgubio u kronologiji. New York Times je u srijedu, dan nakon nesreće, „prenoseći riječi neimenovanog istražitelja“, prvi iznio priču da snimke zvukova iz pilotske kabine njemačkog zrakoplova pokazuju da je jedan od pilota napustio pilotsku kabinu i nije se u nju mogao vratiti prije početka pada zrakoplova te je pokušavao razbiti vrata. New York Times je provjereno propagandno glasilo elite, pa i nije čudilo da je, koliko sam mogao dokučiti, taj „neimenovani istražitelj“ prvi medijski izvor scenarija o svađi.

Kasnije je i direktor Ureda za istragu i analizu (BEA) francuske agencije za zrakoplovne nesreće, Remi Jouty, na konferenciji za novinare, ispričao istu priču, a kao izvor je naveden snimač podataka o letu koji pohranjuje sve zvukove iz pilotske kabine i omogućuje da se čuju svi zvukovi i govor u pilotskoj kabini. Potom je, sredinom tjedna (srijeda-četvrtak) u kojem se zbila nesreća u vijestima, na portalima koji su kronološki po satima pratili zbivanja, rečeno da je „na mjestu pada zrakoplova pronađena i druga crna kutija. Točnije, pronađeno je njeno kućište, ali ne i sadržaj.“ No, u nedjelju navečer na središnjim vijestima na televiziji na svoje sam uši čuo i vidio kako je voditelj rekao – da još nije pronađena druga crna kutija?!

Uz mogućnost da je riječ o pogrešci u navodima na portalima, na tiskovnoj konferenciji u srijedu, dva dana nakon nesreće, Remy Jouty je rekao da je CVR (Cockpit Voice Recorder) jedina od dviju crnih kutija Airbusa koji se u utorak srušio na jugu francuskih Alpa koja je zasad pronađena. Nakon navodnog preslušavanja te snimke istraga o padu Airbusa krenula je u potpuno drugom smjeru. Odbačene su teorije vezane uz mehaniku zrakoplova, a sve snage usmjerene su ka ponašanju pilota. Snimke su govorile da su se vrata kabine u jednom trenutku i otvorila, ali je pilot iz kokpita ulaz blokirao sjedalicom, što je opet zanimljiv detalj iz perspektive kasnijih vijesti u kojima je pilot koji je bio izvan kabine pokušao nekakvom „sjekirom“ ili „metalnim predmetom“ provaliti u kabinu jer nije mogao ulaznim kodom otvoriti vrata. Same kontradikcije.

Kada sam u nedjelju na središnjim vijestima čuo kao glavnu vijest da druga crna kutija nije pronađena, bio sam potpuno zbunjen. Jesam li sve krivo pohvatao? No, provjerom sam ustanovio da je u danima nakon nesreće doista na više mjesta pisalo sljedeće: „U poslijepodnevnim satima u srijedu pronađena je i druga crna kutija aviona Germanwings, koji se srušio jučer u francuskim Alpama. Riječ je o kutiji koja registrira podatke o letu, dok je jučer pronađena kutija iz kokpita koja snima razgovore pilota i kopilota. Kako piše BBC, pozivajući se na informacije New York Timesa i CBC-a, i druga kutija je jako oštećena.“.

Nestanak memorijske kartice

Na stranu sad s problemom prebrojavanja crnih kutija – nekoliko dana nakon pada pojavila se informacija da je pronađen oklop druge crne kutije, koja bilježi sve tehničke podatke o aktivnostima u avionu, no da u oklopu nije pronađena memorijska kartica. Pisalo je: „Što se s njom dogodilo zasad nije jasno, ali moguće je da je nestala prilikom silovitog udarca aviona u planinu koji je bio toliko jak da je spomenuti oklop, baš kao i prva crna kutija, teško oštećen, premda je dizajniran da bude otporan na izuzetno snažne udarce“.

Mike Adams s NaturalNewsa je napisao kako je New York Times u vezi njemačkog incidenta napisao da memorijska kartica s jedne od dviju crnih kutija nedostaje te da je vjerojatno „uništena udarom“. “Istražitelji dosad nisu uspjeli izvući podatke iz jedne crne kutije, a druga je užasno oštećena i nema memorijske kartice iz nje“, izvijestio je NYT. Ako pročitate logiku te rečenice, pitao se Adams, čini se da nikakvi podaci nisu izvađeni niti iz jedne crne kutije. Ali potom, u istom tekstu, NYT također izvještava: “Remi Jouty (…) potvrdio je da je zvuk glasova izvađen iz crne kutije…” Čekaj, znači ipak su ekstrahirali zvučne informacije iz jedne od crnih kutija?

Dakle, zapravo imamo priču o dvije crne kutije: jedna koja ima ili nema zvučne podatke i druga za koju trebamo vjerovati da je otvorena, ali nema memorijske kartice jer je uništena – iako je bila unutar crne kutije koja je skoro neprobojna za svaki tip uništenja. A potom je u vijestima rečeno da se druga kutija još uvijek traži.

Što se tiče navodne memorijske kartice koja je ispala, to je misterij za sebe. Crne kutije su dizajnirane upravo zato da prežive udare aviona i da ništa što je unutar njih ne bude uništeno, to im je svrha. Skoro je nemoguće uništiti crnu kutiju bez primjene ekstremnih metoda. Da citiram jedna tehnički časopis: “Crna kutija mora biti u stanju izdržati ubrzanje 3400 veće od sile gravitacije u odnosu na vlastitu težinu“. To je sila jednaka ili veća od one koju crne kutije “dožive” tijekom padova aviona.

No, New York Times je sugerirao, suprotno svakoj logici, da je crna kutija nađena, ali da, kad su je otvorili, u njoj nije bilo memorijske kartice, što znači da je „izletjela ili uništena“. To pomalo podsjeća na slična čuda iz vremena 9/11 kad su sve crne kutije navodno također bile uništene udarom zrakoplova, ali je poslije na pločniku nađena putovnica terorista koja je nekim čudom izletjela iz aviona i preživjela udar. Preživjela je temperature koje tope čelik i ruše zgrade, ali crna kutija – dizjanirana da to učini – nije uspjela. Što možda govori o tome od kako kvalitetnih materijala se danas rade putovnice. U slučaju rušenja u Francuskoj, istražitelji su morali otvoriti crnu kutiju da bi ustanovili da je memorijska kartica nekako izletjela. Ali kako je onda izletjela kroz zatvorenu kutiju? Teleportacijom? Čarolijom?

Odjednom se preobrazio u pilota-samoubojicu?

Puno jednostavnije objašnjenje jest da je netko izvadio memorijsku karticu iz crne kutije. Ako se pogleda povijest kontroverznih avionskih nesreća koje se povezuju s tajnim operacijama, vidljivo je da u svim takvim slučajevima crne kutije nisu nađene: 9/11, Malaysia Airlines itd. Nije potrebno biti genij – netko ne želi da svijet sazna što je zabilježeno na toj kartici. A na nju se bilježe svakojaki tehnički detalji leta, zvukovi iz kokpita, dnevnik letnih zapovijedi, varijable okoliša, detalji sigurnosnog sustava pilotske kabine, kontrola tla, visine, brzine i svega što može bit korisno za rekonstrukciju događaja. To bi značilo da je pad organiziran i da je netko na tlu, na unaprijed znanoj poziciji pada, mogao čekati i izvaditi karticu. Crne kutije nije teško pronaći među razmrvljenim dijelovima. Zbog narančaste boje teško ih je ne vidjeti čak i u kršu metalnih ostataka, jer su dizajnirane da viču „Nađi me“ u kaosu krhotina. Uz to, za otvaranje crne kutije potrebni su posebni alati. Treba je ručno otvoriti i odvidati kako bi se uopće došlo do memorijske kartice čiji je smještaj tako dizajniran da podnese velike udar, eksplozije, toplinu… Postoji i još jedno logički prihvatljivo rješenje – možemo se slobodno zapitati i je li uopće u toj crnoj kutiji bilo memorijske kartice?

Carsten Spohr, predsjednik Uprave Lufthanse, govoreći u Kölnu novinarima da „ovako nešto niti jedan sigurnosni sustav ne bi mogao spriječiti“, dodao je i to da oni vrlo pažljivo biraju svoje zaposlenike te da je 28-godišnji Andreas Günter Lubitz prošao sve moguće testove i bio 100 posto spreman. Ipak, zaključak istrage francuskog državnog tužitelja Bricea Robina je da je ručno počeo spuštati zrakoplov i nije reagirao kad je njegov kapetan lupao po vratima pokušavajući se vratiti u pilotsku kabinu.

Svijetom su počeli kružiti naslovi poput „Pilotova sabotaža uvjerljivo objašnjenje nesreće“. Jer pilot mora biti pri svijesti da bi bilo kome onemogućio ulazak u kokpit, zbog mehanizma koji omogućava pilotu ili kopilotu da blokiraju ulazak kolegama. Na navodnoj snimci iz crne kutije, rekao je francuski državni tužitelj, “možemo čuti pilota koji je zamolio kopilota da preuzme kontrolu nad zrakoplovom. Tada se čuje micanje sjedalice unazad i zvuka zatvaranja vrata. Pilot je vjerojatno otišao na zahod“. Kad je ostao sam Lubitz je pokrenuo proces poniranja zrakoplova. “Takav potez na takvoj visini može biti samo namjeran”.

Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. vrata kokpita sigurnosno su pojačana u svim zrakoplovima te ih posada može otvoriti posebnom lozinkom, rečeno je. No, u slučaju prijeteće situacije, piloti mogu zaključati vrata čak i ako se izvana upotrijebi pravilna lozinka. Na upit smatra li to samoubojstvom, Robin je odgovorio: “Ljudi koji žele počiniti suicid to obično naprave sami. Ne bih to nazvao samoubojstvom”. Robin je rekao i to da je Lubitz bio pri svijesti prije udara, jer se na snimkama čuje da mu je “disanje bilo normalno. Nije rekao ni riječ”. Cijelo to vrijeme kapetan je lupajući po vratima pokušavao ući u kokpit, dok se iznutra nije čulo ništa. Jedan se komentator na internetu čak sarkastično zapitao kakav je to plan za rušenje zrakoplova koji se temelji na tome hoće li pilot ići na WC.

Lubitz je živio u Montabauru, gradiću od 12.000 stanovnika u Falačkom Porajnju. I sad opet kreće inačica priče o „lone gunneru“, usamljenom ubojici ili samoubojici kojeg su svi susjedi znali kao pristojnog i srdačnog čovjeka. A što ako su ga znali kao takvog jer je doista bio takav, bez skrivenih samoubilačkih strana?

Evo izvadaka iz medija:

Lubitzevi susjedi i znanci iz Montabauru rekli su novinaru Reutersa da je bio “normalan momak” i “pristojan mladić”. Kolega iz letačkog kluba Peter Raucker rekao je: “Bio je dečko kao svaki drugi. Imao je puno prijatelja, nije bio usamljenik” te da “nije pokazivao nikakve znakov depresije”. Habibalah Hassani, koji vodi pizzeriju blizu stana Andreasa i njegove djevojke za MailOnline je rekao: “Bili su vrlo dragi i prijateljski mladi par. Ona je bila pristojna i atraktivna žena. Došli bi možda jednom ili dva puta tjedno. Uvijek je ostavljao velike napojnice, bio je vrlo velikodušan.” Stanovnici Montabaura, rečeno je, teško mogu povjerovati da je Lubitz, kakvog su poznavali, ubojica svojih kolega i putnika. Umjesto toga govore o fanatiku fitnesa, koji je otrčao frankfurtski polumaraton 2011., 2012. i 2013. godine, zajedno sa svojim ocem, ostvarivši najbolje vrijeme od jednog sata i 37 minuta.

Klaus Radke, direktor zrakoplovnog kluba LSC Westerwald, kojega je Lubitz bio član, opisao ga je kao “normalnog” te “pristojnog, zabavnog, ljubaznog mladića”. Rekao je da je bio vrlo ponosan što je profesionalni pilot i da je bio “normalan, otvoreni čovjek” kad je prošle godine s djevojkom kod njega bio na roštilju. Šokiran idejom da je Lubitz mogao zabiti zrakoplov u planinu, rekao je: “Od malih nogu je ovdje vježbao letenje. Bio je vrlo miran i vrlo precizan mladi čovjek.”

Johannes Rossbach, 23-godišnjak koji živi dvoja vrata dalje od Lubitza, rekla je kako ga je stalno viđala kako džogira kroz susjedstvo: “Bio je vrlo ljubazan. Uvijek bi rekao ‘zdravo’ ili ‘doviđenja’. Sigurno ništa u vezi njega nije bilo čudno.” Članovi posade Germanwingsa koji su letjeli s Lubitzom nekoliko dana ranije rekli su da se činio potpuno normalnim i dodali: “Razgovarali smo s posadom koja je letjela s njim nekoliko dana ranije i rekli su da je bio opušten i normalan. Ni na koji način se nije ponašao čudno. Bio je prijateljski i otvoren i nije bio nikakvih znakova za zabinutost”.

No, u vijestima je rečeno i to da je “navodno 2009. nakratko pauzirao tijekom pilotske škole zbog ‘burnout’ sindroma ili depresije, što je jedan od njegovih kolega povjerio Der Spiegelu”, ali čini se “da ipak nije patio od mentalnih problema. Lubitz nije pokazivao znakove bipolarnog poremećaja, niti bilo kojeg poremećaja ličnosti, nije se drogirao, pio alkohol. Uredno je prošao sve medicinske testove”. U nekim vijestima se spominje 2008., što je sve skupa dosta prije 2015. godine. U kasnijim vijestima ove riječi poput „navodno“ su nestale, odajući dojam da se nešto sa sigurnošću zna. Rečeno je i da je policija u stanu našla dokaze da je bio mentalno bolestan, ali nije precizirano koje. Samo nam vi vjerujte. Tu je “mentalnu bolest” navodno skrivao od tvrtke.

Kako sam se udubljivao u temu, ideja da se onaj mladi čovjek kojeg su opisivali znanci, susjedi i prijatelji zabio u planinu zbog depresije što ga je ostavila cura sve je manje držala vodu. Vidljiv je napor da se izmiješaju vremenske linije i vrijeme depresije smjesti ili poveže s vremenom pada aviona. Događaj od prije šest godina, kad je Lubitz uzeo šestomječenu pauzu od treniranja, dok se oporavi od depresije, više pokazuje odgovornost, a osim toga – to je bilo prije punih šest godina! Andreas Lubitz je, po svemu sudeći, bio mlad, zdrav, sretan i dobro uravnotežen čovjek koji je volio svoj posao i svoj život.

Daljinsko navođenje pada zrakoplova?

Ako smijem još razmišljati naglas – zašto nije jednostavno okrenuo nos aviona oštro prema tlu nego se deset minuta spuštao pod blagim nagibom? Čak ni snimke iz kokpita ne pokazuju indicije samoubilačkog ponašanja. Dok se avion spuštao prema francuskom Alpama, on nije rekao ništa. Samo se moglo čudi da “diše normalno”. Nema vriskova, ljutnje, pa čak ni ubrzavanja disanja koje bi se očekivalo u tako napetoj smrtonosnoj situaciji. Netko bi mogao još pomisliti… da je bio u nesvijesti. Sve mi se čini da su baš pošteno oblatili jadnog mladića.

Na web-situ Before it’s News moglo se pročitati razmišljanje da je avion srušen daljinskim upravljanjem. Jedini način da se to prikrije upravo bi i bila priča da je to učinio pilot-samoubojica. Naime, da se pilot onesvijestio, zrakoplov bi nastavio letjeti ravno sve dok ne bi ostao bez goriva. Ne bi počeo ponirati niti bi se zabio u planinu. Dakle, pilot je morao biti pri svijesti, ako avion nije daljinski navođen, inače priča nema smisla. A to znači da je nužno morao biti samoubojica.

I opet je New York Times bio taj koji je među prvima objavio da je “snimač glasa pokazao da je kopilot disao sve do trenutka udara, ukazujući na to da je bio pri svijesti i svjestan toga što radi.” Kako disanje uopće to potvrđuje?

Na istom web-siteu moglo se pročitati da se u vrijeme oko 11. rujna 2001. znalo da postoje tri tipa zrakoplova koji su kao standardnu opremu imali sustav za daljinsko upravljanje kao preventivnu mjeru protiv otmica zrakoplova – Boeing 757, Boeing 767 i Airbus A320. Autor navodi da su svi Boeing-i 757 i 767 prizemljeni na više od mjesec dana nakon 9/11 da bi se s njih skinuli ti antiotmičarski daljinski navođeni sustavi, navodno zato da ih se ne bi hakiralo i zloupotrijebilo za daljinsko navođenje. Zrakoplovima Airbus A320 dopušteno je da zadrže taj sustav jer su njihovi pristupni kodovi bili daleko sigurniji i tada neprobojni.

Nakon 9/11 brige o zračnoj sigurnosti potakle su Boieng da razvije i testira neprobojni daljinski upravljani autopilotski sustav koji je patentiran 2006. To, naravno, nije prva autopilot-tehnologija, ali je prva dizajnirana specifično u antiterorističke svrhe. Kad je vladine agencije aktiviraju iz daljine, nju čak niti pilot koga bi se eventualno mučilo ne bi više mogao ugasiti. Sustav čak sadrži senzore na vratima kokpita koji aktiviraju autopilota ako se određena količina sile upotrijebi protiv vrata. Insajderi iz Boeinga kažu da bi se u sljedeće tri godine moglo takve sustave instalirati u avione.

Ideja je sljedeća: ako bilo tko pokušao na silu ući u pilotsku kabinu, autopilot se može aktivirati ručno ili senzorima tlaka instaliranima u vratima kokpita, uklonivši mogućnost da teroristi koriste zrakoplov kao navođeni projektil, te vodeći zrakoplov do najbliže vojne baze ili aerodroma. Jednom kad je aktiviran, autopilotski sustav ne bi se moglo poništiti iz aviona. Kontrola s tla tada može voditi zrakoplov do njegova cilja pomoću radio valova, GPS satelita i postojećih pomoći za slijetanje znanih kao “funkcija za autoslijetanje”. Jedan autor piše kako je na internom dijelu web-sitea Boinga 2002. čitao kako su piloti pisali o tom sustavu i kako je sa svih zrakoplova maknut nakon 9/11. Oni piloti koji su imali iskustva s Airbusom su napisali da na tim zrakoplovima sustav još uvijek postoji jer nije kompromitiran (njihovi kodovi su sigurniji). Osim takvog daljinskog sustava navođenja, moglo se pročitati i da je, ako to nameću okolnosti događaja, sustav programiran i za kontrolirano rušenje u područja u kojima će stvoriti najmanju moguću kolateralnu štetu.

Hitni pristupni kod za ulazak u kokpit

Jedna od enigmi kod pada Airbusa Germanwingsa jest zašto piloti nisu javili ništa što se događa s avionom iako su padali 8 do 10 minuta. Što se tiče nemogućnosti ulaska u kokpit, u jednom televizijskom izvješću rečeno je da ručno premošćenje vrata kokpita traje samo pet minuta. To bi ostavilo 3 do 5 minuta da se uđe u kokpit i ispravi avion jer je on padao 8-10 minuta.

Na web-siteu Before It’s News Scott Creighton raspravlja o tom pitanju nakon što je proučio priručnik za posadu za Airbus 320 (i “uploadao” ga – Operating-Manual-Cockpit-Door) koji mu je na njegovu molbu dala tvrtka Royal Jordanian Airlines. On piše da Airbus A320 ima pristupni kod za hitne slučajeve potrebe ulaska u zaključanu kabinu – pilot ukuca kod i trideset sekundi kasnije vrata se, bez obzira na sve okolnosti, otključaju na pet sekundi. U dijelu koji se bavi hitnim pristupnim kodovima, kaže Creighton, piše da je procedura otključavanja “neminovna”, što znači da je se ne može zaustaviti djelovanjem iznutra. Služi tome da naoružano osiguranje može ući u zrakoplov ako ga netko preotme i zaključa se unutra. To bi značilo da se suicidalni kopilot ne bi mogao unutra zaključati na način kako je tužitelj objasnio tisku. No, ako se vrata kabine nisu mogla otvoriti normalnom procedurom za hitne slučajeve, možda su nekako drukčije bila onesposobljena. Probajmo s “možda”. Možda je netko s pristupom digitalnim kodovima napravio promjene kodova, dok je daljinski navodio rušenje zrakoplova? Creighton kaže i da nije istina da kontrola leta nije mogla kontaktirati posadu – pozivajući se na aeromedicinski letački priručnik – jer su posadama svih globalnih komercijalnih zrakoplovnih tvrtki pri ruci satelitski telefoni. Kaže da je umjesto lupanja po vratima, pilot imao dovoljno vremena da satelitskim telefonom nazove koga god bi smatrao potrebnim jer se ti telefoni nalaze na raznim mjestima u avionu.

Ne znam je li to tako, kao što ne znam niti je li ijedna informacija iz službenih vijesti uopće točna, kao niti koja bi bila svrha rušenja ovog zrakoplova. Jedan prijatelj je, recimo, primijetio kako su iznenada vijesti o avionu praktički izbrisale sve vijesti o prosvjedima u Frankfurtu protiv Europske središnje banke. Tko zna? No, u jedno sam siguran – ovaj slučaj Airbusa 320 ima sve odlike namještaljke. K Mišak