U Mostaru je u utorak navečer održana književno-glazbena večer, uz izložbu knjiga, posvećena temi komunističkog totalitarizma “Istinom do pomirbe”. O komunističkom totalitarizu i njegovim posljedicama, s kojima se i danas susrećemo, ovom je prigodom govorilo nekoliko povjesničara, istraživača i novinara.
Dugogodišnji politički emigrant i profesor povijesti na Ohio State University i na collegu Joliet kod Chicaga, Ante Čuvalo, osvrnuo se na dosadašnji tijek istraživanja komunističkih zločina.
– Često čujemo pitanje: “što povijest kaže”. Međutim, povijest o sebi ne kaže ništa. O prošlosti govore povjesničari. A da bi se jedno razdoblje kvalitetno istražilo, treba otvoriti arhive, treba zagrnuti rukave, pronaći sve što je zapisano i onda neka povjesničari to stavljaju u kontekst. Na žalost, puno puta u prošlosti, pa tako i u razdoblju komunizma, povjesničare se, kao i novinare i književnike, nastojalo ujarmiti u službu vladajućeg sustava. Kad se tako postupa povjesničari nemaju šta govoriti. Tada na scenu stupa obična ideološka propaganda – istaknuo je profesor Čuvalo.
Osvrnuo se i na fenomen tzv. “političke korektnosti”, ocijenivši ga novim, istina blažim, oblikom totalitarizma.
– Ovo se nije događalo samo u totalitarnim sustavima kakvi su nacional-socijalizam, fašizam i komunizam. Ovo se, na žalost, događa i danas i to u ime tzv. “političke korektnosti”. Stoga, nije pretjerano reći da smo sve više izloženi novoj vrsti totalitarizma, koji dolazi na mala vrata, i u kome “postaje važno pakiranje a ne sadržaj” – zaključio je Čuvalo.
Novinar, publicist i israživač, Stanislav Vukorep, osvrnuo se na dosadašnja istraživanja u području istočne Hercegovine.
-Na području Trebinjske biskupije prije II. svjetskog rata živjelo je nešto manje od 30 tisuća katolika. U dosadašnjim istraživanjima žrtava II. svjetskog rata i poraća na tom području do sada je poimenično registrirano blizu pet tisuća ratnih žrtava. To je demografski gubitak od 17 posto, što je stravičan podatak o stradanju jednog naroda kakav nigdje u Europi nije zabilježen – istaknuo je Vukorep, dodajući kako spomenuti popis žrtava nije i konačan.
Osvrnuo se i na nedostatak istraživanja i popisa žrtava u samom Mostaru.
– Nama je Mostar bio i ostao bolna točka. Na žalost, istraživanja ratnih i poratnih žrtava u Mostaru nitko do sada nije radio. U Mostar je došlo dosta Križnih puteva a iz Mostara se nitko nije vraćao. Neistraženih grobišta u Mostaru, i oko Mostara, ima dosta. Ćelovina, Sjeverni logor i prostor sjevernije bili su stratišta 1945. i kasnije – podsjetio je.
Podsjetio je i na masovnu grobnicu na Radimlji kod Stoca za koju se vjeruje da je jedna od najvećih u Hercegovini.
– Dostupni pokazatelji pokazuju da je jedan od odvojaka Križnog puta iz Mostara vodio prema Radimlji. Tu je, prema iskazima svjedoka, nakon II. svjetskog ubijeno nekoliko tisuća ljudi. Nakon što je krvavi pir završen tu je zasađena vinova loza. Temeljem iskaza svjedoka, koji su prisilno zatrpavali pobijene, mi smo na Radimlji došli do ostataka više ljudskih kostiju. Međutim, zbog nedostatka potpore, morali smo odustati – zaključio je Vukorep, koji je o stradanjima u istočnoj Hercegovini objavio dvije vrlo zapažene knjige.
Vicepostulator Vicepostulature postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” i dopredsjednik komisije HBK i BK BiH za hrvatski partirologij, fra Miljenko Mića Stojić, osvrnuo se na dosadašnje aktivnosti ovih dviju institucija.
– Tragajući za tijelima pobijenih hercegovačkih franjevaca pojavio se problem vezan za posmrtne ostatke ubijenih civila i zarobljenih vojnika različitih poraženih vojnih postrojbi. Taj problem je rješen zahvaljujući angažmanu civilnih vlasti u desetak općina s hrvatskom većinom i formiranjem povjerenstava. Popis stradalih u II. svjetskom ratu, iz poznatih razloga, u Hrvatskoj i BiH nisu obavile civilne vlasti, pa je uskočila Crkva – kazao je fra Miljenko Stojić, dodajući da će taj popis uskoro biti završen.
Groblje mira na Bilima nazvao je krunom svih tih aktivnosti.
– Kruna svih tih aktivnosti je “Groblje mira” na Bilima kod Mostara. Prošle godine smo postavili križeve s imenima stradalih katoličkih svećenika i redovnika, a ove i slijedećih godina križeve s imenima dobiti će i stradali civili po općinama. Naravno, sukladno popisu koji se privodi kraju – zaključio je.
Povjesničar Hrvoje Mandić osvrnuo se istraživanja ove teme u emigrantskim i jugoslavenskim izvorima, te u historiografiji i publicistici od devedesetih na ovamo.
-U historiografiji i publicistici nakon II. svjetskog rata, postojalo je određeno zanimanje za stradanje puka, te katoličkih svećenika i redovnika u Hercegovini. Poglavito je to zanimanje, u vrijeme bipolarne podjele svijeta, postojalo kod hrvatskog iseljeništva u čemu su prednjačili hercegovački franjevci koji su djelovali u SAD-u, Švicarskoj i Italiji. U isto to vrijeme u jugoslavenskoj je historiografiji ciljano razmatran odnos hercegovačkih franjevaca prema vlasti NDH tijekom Drugoga svjetskog rata. Međutim, cilj tog razmatranja nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego otvoreno pokušaj utvrđivanje tzv. partijskih istina i nastavak borbe protiv tzv. klasnih naprijatelja – ocijenio je Mandić.
Ukazao je i na značaj daljih istraživanja.
-Međutim, brojne su tematske cijeline i dalje ostale neobrađene ili su slabo obrađene. Tu su u prvom redu demografski gubici Hrvata Hercegovine u II. svjetskom ratu i poraću koje je nemoguće točno prosuditi do okončanja poimeničnog popisa. Znatnu pozornost, svakako, zaslužuju i teme teme poput odnosa katoličkih svećenika i hrvatskog puka prema nacizmu, fašizmu, ustaštvu, četništvu i partizanskom pokretu.
Jedna od najzahvalnijih tema svakako je uloga hercegovačkih franjevaca u spašavanju Židova i drugih žrtava žrtava totalitarnih režima tijekom II. svjetskog rata – temi koja je, na žalost, zbog političkih razloga desetljećima sustavno zataškavana – zaključio je povjesničar Hrvoje Mandić.
Predstavljajući ciljeve udruge, književnica i predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH, Anita Martinac, govorila je o značaju kulture sjećanja.
-Kultura siječanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinom područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti – koliko god da je ona teška – jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim medijskim manipulacijama onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području – istaknula je.
U glazbenom dijelu programa, s pjesmama na ovu temu, nastupile su mlade glazbenice Lucija Zovko i Lucija Hrstić, a pročitan je i ulomak iz djela “Napokon: Iz tame u svjetlo ili povorka smrti”, autorice Renate Dobrić, ravnateljice Gradske knjižnice u Kaštelima, nagrađenog na Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Program je moderirala novinarka Radiopostaje “Mir” Međugorje Višnja Spajić.
Večer je organiziralo Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma u BiH, a u sklopu programa organizirana je i prodajna izložba knjiga autora koji su pisali o temi komunističkog totalitarizma, masovnim ubojstvima, stradanju naroda i katoličkih svećenika.
Većina knjiga mogla se kupiti po promotivnoj cijeni, a sami autori su u više navrata istaknuli kako “ova vrsta literature uopće nema potporu državnih i entitetskih institucija”.
