Jedna od najdobroćudnijih pasmina su labradori, vole djecu, spaÅ¡avaju ugrožene. Likovi su djeÄjih slikovnica i romana, Disneyjevih uspjeÅ¡nica. Dobri su i vjerni. Nikad Äovjek ne bi oÄekivao da bi mogao biti ugrožen od labradora. Nitko osim mene.
Glavni Labrador s HRT-a 23. ožujka uruÄio mi je otkaz. I mjesec dana nakon otkaznog roka naÅ¡la sam se, eto na – cesti. U Makarskoj, na gradiliÅ¡tu, moje obiteljske kuće, s minusom na tekućem, s hrpom kredita, otvorenom rupom za budući bazen i tek zapoÄetom procedurom za dobivanje joÅ¡ jednog kredita. I tako se moj veliki plan o iznajmljivanju kuće za turiste pretvorio u noćnu moru.
Ono Å¡to mi se do juÄer Äinilo nemogućim, da zbog verbalnog delikta i zavrÅ¡im kao zadnja Å¡uÅ¡a u rubrici nezaposleni, upravo se ostvarilo pod mandatom gospodina Labradora i njegova bljedolikog mentora. Prijatelji me tjeÅ¡e, ali meni ne treba utjeha, nego akcija. Treba mi kredit koji banke ne daju nezaposlenima. Sve sam papire predala, Äak i tri zadnja obroka od plaće, mislim proći će, al bankarica traži joÅ¡ zadnji, u kojem me pitaju kakav mi je radni status; odreÄ‘eno, neodraÄ‘eno ili, pak, u otkazu. Ako me pitate, cijena takozvane slave ipak postoji. I bankari Äitaju novine i gledaju televiziju, znaju sve o meni,pogotovu da sam postala platežno i kreditno nesposobna. Ali vidjeli su i Å¡to mi Radman radi.
Gospodin Labrador me upravo lustrirao i bacio u neku jamu, možda baÅ¡ i u onu zloglasnu Kevinu, a kad si u jami, preostaje ti samo borba. Ne daju se geni kameni. Odvjetnik Ivo FarÄić vodi parnicu, aktiviram mirovinu, prva rezervacija pristiže, a omraženi bankari me napokon spaÅ¡avaju. Odobravaju mi kredit, vjerujući viÅ¡e meni u otkazu nego gospodinu Labradoru u partijski ekskluzivnom radnom odnosu. Eto, bankari su oÄito prepoznali neki potencijal, neku bolju budućnost koja dolazi… Jer partijski omladinci koji su struÄnost i znanje pretpostavili podobnosti već su proÅ¡lost, samo im to joÅ¡ nitko nije priopćio. Jedino nemilosrdnost njihovih postupaka pokazuje strah od promjena koje su neupitne i nezaustavljive. Moja je noćna mora već proÅ¡la, a oni nesretnici teÅ¡ko spavaju, jer u snove im, ovih dana, na ružan naÄin dolazi Munchen jedan od najljepÅ¡ih europskih gradova, s mraÄnim tajnama aktualnog suÄ‘enja.
Kuća mi je puna turista Äetiri mjeseca. Zadovoljna sam. Sezona u Dalmaciji nažalost kratko traje i samo na tomu zavidim Radmanu i njegovom partijskom, bohinjskom hotelu koji je pun cijele godine. Mora da je zadovoljan i gospodin Leko, koji mu ga je prodao.
Moji prvi gosti su hrvatska mladež koja je krajem 80-ih otiÅ¡la s roditeljima u NjemaÄku. Eto, odlazilo se i prije Milanovića i njegovih kukurikavaca. DoduÅ¡e ne u tisućama kao danas dok vlada najbolja vlada na svijetu, ali ipak…
Moje su gošće oduševljene kućom, kažu ljepša je nego na fotografijama, a ja sam oduševljena njima, jer su baš one prve izabrale moj makarski dom. Dva sam se mjeseca oglašavala uzaludno, a nema goreg osjećaja od toga da ste na tržištu, a nitko vas neće. I eto, nakon njih, krenulo je.
Kad sam imala Å¡est godina, mama me ostavila pred vratima da doÄekam naÅ¡e prve goste iz Beograda, a danas na pragu svoje Å¡ezdesete ponovno Äekam goste. Prava sam, fetiva iznajmljivaÄica, imam Äak i tremu. Kasne, gužva je na Dalmatini. Prvi put bojala sam se mame, ovaj put sebe. Jesam li odradila posao, unatoÄ svim mukama koje sam proÅ¡la ovih nekoliko mjeseci, prema svim turistiÄkim standardima.
Moje mi gošće otklanjaju svaku sumnju, žele doći i sljedeće godine. I sama sam iznenaÄ‘ena. Tko bi rekao da imam vilu. NaÅ¡u skromnu obiteljsku vikendicu uspjela sam pretvoriti u pravu krasoticu, nazvala sam je “AnÄ‘ela”, po mojoj prvoj unuci.
Gospodin Labrador je možda zamislio da me ubije kao Å¡to to danas potiho, sustavno i sa zastraÅ¡ujućom dozom hladnoće i bešćutnosti radi mojim prijateljima i kolegama s Prisavlja. Zato ću se ja, Äini mi se, morati potruditi da “ubijem” njega. Samo za opće dobro ili kako bi to Partija rekla – sloboda narodu!
Hloverka Novak Srzić bpz.ba