Iako prava izborna kampanja tek dolazi, osobito nakon 9. srpnja kada političke stranke službeno predaju liste u Središnje izborno povjerenstvo, pojedine političke opcije su predizborne procese i izborno „nabrijavanje“ već odavno započele. Stranke koje službeno ne participiraju u vlasti svoje kandidate za najvažniju državnu funkciju su predstavile prije svih izbornih zakonskih rokova i (in)direktno najavile smjer u kojem će se njihove aktivnosti i planovi kretati.
I ove listopadske Opće izbore sav naglasak je opet usmjeren na Federaciju BiH kao entitet u kojemu će se najjače političke borbe voditi za bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva, što je najsporniji dio izborne utrke u cijelom razdoblju postdaytonske Bosne i Hercegovine. Jasno je da bošnjačko biračko tijelo ima, uvjetno rečeno, luksuz, za koji se hrvatski narod bori u svojoj zemlji posljednjih dvadesetak godina osobito nakon 2006. godine kada je prvi put izvršen ustavni i politički udar na njihova politička prava kao konstitutivnog naroda.
Na takvome tragu postavljaju se dva pitanja, usko povezana jedan s drugim, na koja „sarajevska mahala“ ne želi, ne može ili neće odgovoriti. Prvo pitanje je da li glavni grad ove zemlje razumije što pojam legitimnosti podrazumijeva, kako najvažnije demokratsko načelo nakon Francuske revolucije u praksi izgleda i zašto takvim nepoštivanjem rade namjerni entitetski, a samim time i državni udar. Pojam građanstva i legitimnog predstavljanja kroz ustavnu normu konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini isključivo služe kao međusobni korektivi kako bi se dovelo do unutarnjeg funkcioniranja osobito na državnoj razini koja donosi ključne odluke. Drugo pitanje je više političko emocionalnog karaktera a glasi: Da li političko Sarajevo kreira novi oblik demokracije naveden u naslovu i što je prolazilo kroz glavu i što je osjećalo, npr. 3582 ne Hrvata u Goraždu kada su na izbornom listiću zaokruživali Komšića kao kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva?
