Štoviše, njegov polemički osvrt objavljen u Jutarnjem listu 23. travnja 2019. pod naslovom “Ivo Josipović odgovara poznatom filozofu: Pozdravljam ga, ne sramotnim ZDS ni časnim SFSN, nego novim pozdravom: NSLM – Neven Sesardić laje na Mjesec” završava osvrtom na moj spomenarski (Facebook) zapis koji su prenijeli brojni portali:
“Jedini koji zaslužuje neko slovo jest nekadašnji apologet Tita i partizana Slaven Letica, kasniji savjetnik antifašista i partizana, predsjednika Tuđmana, koji se srozao do suradnika portala Kamenjar. Na Kamenjaru je zavapio da mi se zbog stava o Širokom Brijegu treba oduzeti profesura i status znanstvenika. Baš onako demokratski, prema pravu na slobodu izražavanja. Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav.
Ne onaj stari hrvatski sramotni ZDS, ne, ni onaj časni partizanski, SFSN. Šaljem im svima novi hrvatski pozdrav SLLM: Slaven Letica laje na Mjesec. Ono prvo SL po potrebi se može zamijeniti bilo kojim revizionističkim imenom, recimo s NS (Neven Sesardić). Zašto takav pozdrav? Zato što koliko god se upirali da od ustaša i njihovih kooperanata naprave pravednike, domoljube i mučenike, a od partizana zločince, u tome nikada neće uspjeti”.
Iako dr. Ivo Josipović ne pripada mojoj polemičarskoj kategoriji – on je polemičar početnik koji “boksa” u muha kategoriji, a ja sam iskusni polemičar u superteškoj “boksačkoj” kategoriji – mislim da važnost teme o kojoj se vodi rasprava opravdava moje uključivanje u nju.
Piše: Slaven Letica, Jutarnji list
Da je polemičar-početnik pokazuje već i sama činjenica što je u polemiku uključio, bez valjanoga znanstvenog razloga, raznorazne ljude i, danas prapovijesne, protagoniste: antifašiste i partizane, Tita i Tuđmana, naciste i fašiste, Hitlera i Mussolinija, ustaše i ustaške vođe Pavelića, Budaka i Francetića (zanimljivo ne i četnike), cijelu 26. dalmatinsku diviziju, širokobriješke fratre – kao navodne glavne protagoniste ustaških zala i zločina te čak 46 poimenično navedenih u proljeće 1945. u Hercegovini poginulih partizana koje naziva “junacima, domoljubima i mučenicima”.
Mene, neka mu dragi Bog oprosti, naziva “ustašofilskim revizionistom”. Istodobno nije se usudio citirati niti jednu od nekoliko mojih rečenica s kojima navodno polemizira.
Upravo zato navest ću tih nekoliko rečenica kako bih pokazao da u njima ne osporavam, kako tvrdi, Josipovićevo pravo na slobodu izražavanja, već njegove kompetencije kao profesora i znanstvenika kaznenoga i kazneno-procesnog prava.
Evo tih rečenica: “Do kojih i preko kojih granica seže IDEOLOŠKA ZASLIJEPLJENOST pokazao je još jednom bivši predsjednik Republike i aktualni profesor kaznenopravnih znanosti dr. Ivo Josipović. U intervjuu koji je dao Draženu Ciglenečkom, objavljenom u Novom listu 13. travnja 2019., profesor kaznenog i kazneno-procesnog prava ovako je komentirao svirepo partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.:
‘Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja’.
Iako je suvremena historiografija odavno dokazala da širokobriješki fratri nisu sudjelovali u ratnim djelovanjima i da su svirepo likvidirani bez suđenja i suda, vrli profesor kaznenopravnih znanosti ubojstvo zarobljenih fratara-civila i dalje opravdava. Da je Pravnom fakultetu u Zagrebu imalo stalo do vlastitog dobrog glasa, vlastitog bi profesora naprosto morao isključiti iz nastave, jer – sramoti vlastitu struku i poziv”.
Kazneni, osvetom zadojeni i još uvijek opsjednuti, pravnik Josipović u navedenom citatu zapravo tvrdi da su širokobriješki fratri bili najžešći ustaški ratnici koji su poginuli u bitci za, kako piše, “najutvrđeniju točku obrane, samostan”.
Time ponavlja veliku krivotvorenu naraciju ili pripovijest koju su o bitci za Široki Brijeg – trajala je približno 36 sati; od praskozorja 6. veljače do popodneva 7. veljače 1945. – u Izvještaju o zauzimanju Širokoga Brijega napisali (16. veljače 1945.) nepoznati pisci-komesari 26. dalmatinske divizije VIII. dalmatinskom korpusu.
Čak i ako prihvatimo tu povijesnu krivotvorinu i pretpostavimo da su likvidirani fratri (od ukupno 66 bez suda i suđenja svirepo i programirano likvidiranih hercegovačkih franjevaca, njih 21 ubijeno 7. i 8. veljače 1945. u Širokom Brijegu) bili ratni zarobljenici, a ne ženevskim konvencijama posebno zaštićeni CIVILI, svaki ozbiljni kaznenopravni znanstvenik morao bi znati da je nad širokobriješkim i inim hercegovačkim fratrima počinjen ratni zločin.
Nalogodavci i ubojice fratara prekršili su odredbe Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima koju su do početka 2. svjetskog rata ratificirale SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i mnoge druge države, ali ne i SSSR i Japan. Ženevska konvencija iz 1929. (koja je u međunarodnom ratnom pravu bila na snazi sve do usvajanja njene nove verzija 1949.) štitila je sve ratne zarobljenike:
“Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”. Jugoslavenski komunisti kao sljedbenici “bratskog SSSR-a” nisu priznavali i poštivali međunarodno ratno pravo 1945., a njihov sljedbenik i apologet dr. Ivo Josipović ne poštuje to pravo ni 75 godina kasnije – 2019.
Za kaznenopravnog znanstvenika i profesora kaznenoga i kazneno-procesnog prava to je PROFESIONALNA SRAMOTA, zbog čega sam i napisao kako bi ga Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu “trebao isključiti iz nastave”.
Ta je sramota još veća i strašnija kad se prihvati za Josipovića apsolutno neprihvatljiva istina da su fratri likvidirani zato što su bili fratri, a ne zato što su navodno bili ratnici.
Naime, članak 9 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. koju je ratificirala i Republika Hrvatska posebnu zaštitu u ratu jamči sanitetskom (medicinskom) i vjerskom osoblju: “Sanitetsko i vjersko osoblje bit će poštovano i zaštićeno i pružit će im se sva raspoloživa pomoć u vršenju njegovih dužnosti”.
Trajno zarobljen komunističkim predrasudama o hercegovačkim fratrima-ustašama-koljačima, dr. Ivo Josipović uporno ih i nakon 75 godina pokušava naoružati i pretvoriti u – prema njegovim riječima – “legitiman cilj vojnih djelovanja”. Na taj način, nakon strašne smrti bez suda i suđenja 1945., on ih 2019. pokušava ubiti drugi put. Ovaj put oduzimajući im svaku ljudskost i moralnost.
