U kaputu starom punom uspomena
ponosno i hrabro korača jedna žena.
Život joj je težak, nije kao bajka
ta žena što korača to je moja majka.
Svaka njena bora svoju priču ima
u svakoj su utkani životi njene dice
iako je izborano od života teškog
još uvijek je prelijepo to majčino lice.
Ispaćeno tijelo, pogurena leđa
svjedok su tereta kojeg ona nosi
koraci joj teški i drhtave ruke
a inje je bijelo sad u njenoj kosi.
Siromaštvo prošla i nevolju svaku
mukotrpno radila cijeloga života
često mi govorila blagim, nježnim glasom:
,,Siromašan ćeri nije bit sramota”.
Krunica u ruci i vjera u Boga
vodili je kroz oluje i životne kiše
često mi je davala svoj komadić kruha
i kroz suze šaptala: ,,Mater nema više”.
Za sav teret, žrtvu, svaku tvoju muku
za sve što si meni draga majko dala
neka mi te dugo još poživi Bog
a ja ti od srca sada kažem: ,,HVALA”….
