Ne znam postoji li i jedno mjesto koje posjećujem, a čija me nasmješena lica ispraćaju kad odlazim kao ova lica ovdje u Vukovaru. Baka i deda nerjetko stoje na kapiji, ljube svoje ruke i mašu mi njima. Baka uvijek na rubu suza. Prijatelji, vedrog i nasmješenog lica stoje na svojoj kapiji dok god ne zamaknem čini mi se. Susjeda kad vidi da odlazim stane na svom dvorištu i tako toplo i srdačno maše da mi dođe da se zaustavim i samo ju dotrčim zagrliti. Pa čak i nepoznata teta što prodaje najmirisnije jagode na svijetu ne znam koliko mi blagoslova uputila ispraća me kao da sam joj djete rođeno. Slavonci su iznimno srčani spoznajem. Odlazim, a duša mi ovdje ostaje.
