Dok dolazim pred kuću staru
u srcu se neka čežnja javlja
u jednom trenutku vidjeh oca
na sijedu glavu kapu stavlja.
Na pragu kamenom otac stoji
žuljevitu ruku mi pruža
trnovit i težak bio mu život
najmanje bilo je cvijeća i ruža.
Uzimam nježno očevu ruku
a žuljevi tvrdi kao kamen
trnje i kamenje na životnom putu
bili su njemu i snaga i znamen.
Pozdravljam oca srdačno , tiho
i gledam bore na njegovu licu.
Koliko je samo prolio znoja
i ljubavi utkao u svoju dicu?
Koliko si samo besanih noći
proveo uz nas dragi tata?
To sjećanje i uspomene drage
vrijednije meni su od suhog zlata.
Gledam očevo drago lice
i ispisan život na njemu
dok živim bit ću ti zahvalna oče
na patnji , ljubavi , trudu , na svemu.
Onda me ponovno u stvarnost vrati
s obližnje crkve zvonjave jeka
tek tada svatih da nikog nema
da tamo mene otac ne čeka.
Odlazim i zatvaram stara vrata
ostaj mi zbogom kućice mala
u srcu tuga , čežnja i sjeta
a vrela suza na prag je pala.
