Ima ona izreka da nitko nije prorok u svome selu, nisam ni ja, vjerojatno, ali mi je drago što sam u šezdeset godina života i četrdeset godina slikarstva doživio da se jedna velika retrospektivna izložba odvija u galeriji koja se nalazi u mojoj ulici, u prostoru u kojem sam proveo djetinjstvo
Stariji Mostarci znaju da je tu nekad bila meteorološka stanica, a na mjestu gdje je sada Zavod za zapošljavanje bila je naša tvrđava gdje smo se kao djeca igrali kauboja i indijanaca. Tu, iza meteorološke, igrao sam lopte jedan na jedan s pokojnim Nenadom Ćećom Bijedićem koji je genijalno igrao nogomet, piše Večernji list.
Tu su živjela “boksitna” djeca, sve gola sirotinja kojoj sam i ja pripadao, a preko puta su bile “sokolske” zgrade i oni su bili dobrostojeći. Ali to su bila tatina djeca i nitko od njih pojma nije imao o lopti, osim Ćeće. Najbolje od svih je igrala Laura Bošković, koja je i sad živa. U prostoru sadašnje Galerije Aluminij bio je restoran “Aluminij” gdje sam prvi put sa Simom Borozanom popio alkoholno piće i malo me bilo uhvatilo. Za taj me prostor vežu emocije i brojne uspomene.
Tu se i moj brat ženio i to su bili najjači svatovi sedamdesetih godina. Ovo je kruna moga rada – uzbuđeno i sa sjetom govori nam mostarski slikar, arhitekt i kroničar društvenih zbivanja Marin Topićdok vrši posljednje pripreme za otvaranje “izložbe života” koja će se pod nazivom “Zemlja humska – kist i Krist”
upriličiti u Galeriji Aluminij. Retrospektiva se odvija pod pokroviteljstvom predsjedatelja Predsjedništva BiH Dragana Čovića te uz pomoć Matice hrvatske Mostar, Sveučilišta u Mostaru i Aluminija.
Svečanost otvaranja zakazana je za četvrtak, 16. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Naziv izložbe je ne samo “osnovna tematsko-motivska odrednica ukupnoga slikarskoga opusa Marina Topića nego i njegov životni i autorski credo”. Preuzet je od novinara Dragana Marijanovića, koji je tim riječima naslovio članak u Oslobođenju nakon predstavljanja Topićeve monografije 2008. godine. – Nitko u tri riječi nije bolje objasnio tko sam i što sam ja.
Zemlja humska – to je moja Hercegovina, ali ne ova u administrativnom pogledu kakvu danas poznajemo jer ona se mijenjala tijekom vremena ovisno o okupatoru. Ja Hercegovinu doživljavam i promatram kroz svjetlost i mentalni kod ljudi koji žive na tom prostoru. Za mene se Hercegovina prostire sve tamo do Drine od Foče, pa ako hoćete, Herceg Novog, Kotora, sve do Cetinja. To je sve isto podneblje. Iako su posljednjih 500 i više godina ovdje bile tri religije, identitet tog naroda ostao je isti, ostala je ista klima, isti toponimi, iste biljke, ista svjetlost. A ja sam umjetnik i slikam svjetlost.
