Toga dana u Čarobnoj šumi bilo je nekako mračno i tamno,i to zbog toga što je kiša cijeli dan padala.Tamni oblaci prekrili su nebo i nisu dali da sunce proviri bar na trenutak.
Na grani jednog drveta šćućuren je sjedio Malo Krilo.To su mu ime nadjenuli jer je još bio jako mala ptica,još nije narastao,pa su ga zato zvali Malo Krilo.Bio je sav mokar od kiše,ali svejedno se nije dao smesti.Bio je dobro raspoložen,pomalo pjevušio,i strpljivo čekao da kiša prestane padati , pa da mu se osuše krila i da opet neometano može letjeti.Taj je uvijek bio dobre volje.
Na susjednom drvetu sjedio je Veliko Krilo.Pogodićete,taj je već bio narastao,pa su ga stanovnici Čarobne šume zvali Veliko Krilo.E,taj bome nije bio dobre volje,išla mu je na živce ta kiša,i uz to,išlo mu je na živce što Malo Krilo pjeva i kao da mu uopće ne smeta što ne može letjeti i zabavljati se!
„Kako možeš pjevati i biti tako dobre volje po ovakvom vremenu!?! „viknuo je Malom Krilu.
„Pa šta,proći će ova kiša,neće vječno padati!“,to reče i nastavi pjevušiti.
„Padaće još tri dana,tako su rekli na prognozi,zar ne znaš!?!Bolje prestani pjevati,ideš mi na živce!“
„O,o,sad smo se još i naljutili,je li!?Pa dobro,ako ti smetam,odoh ja na drugo drvo!“,to reče Malo Krilo i odleti na drugo drvo.
Slijedećeg dana kiša je prestala padati.Veliko Krilo od svoje zlovolje i lošeg raspoloženja nije ni primijetio da kiša ne pada!Bio je sav izmrcvaren od svoje zlovolje!Kad je Malo Krilo proletio pokraj njega,iznenadio se.
„Ajmo letjeti,kiša je prestala,šta čekaš!“
„E,baš neću!“,na to će Veliko Krilo.
„Kad nisam mogao letjeti jučer, e baš neću ni danas!“
„Taj samom sebi tjera inat“,pomisli Malo Krilo i ostavi Veliko Krilo da se sam sa sobom svađa.Taj je uvijek nalazio razlog da bude loše volje!Bio je takav,i tu se ništa nije moglo napraviti.Jednostavno se takav rodio!Možda jednog dana ipak shvati da je i kiša lijepa i potrebna ,isto kao i sunce,hm.
