Kad kažem šušanj, ne mislim na more i malo mjestašce u općini Bar. Šušanj je po hercegovački naziv za suho lišće. Tako i po našem malom selu, u Koritima, od davnina pa sve do nekih 80.-ih godina skupljao se šušanj i stavljao pod ovce kako bi gnojiva bilo više. I ovcama bi bilo toplije spavati po zimskim hladnim noćima. Kako pričaju stariji šušnja nije bilo svuda sakupiti jer naša brda nisu bila zarasla kao danas. Drva se nisu sjekla gdje kome padne na pamet. Sjekla su se najviše suha. Ispod svakog većeg drveta bi se čistilo kako bi lakše bilo pograbiti opalo lišće.
U rujnu bi se kresao grm i pravili stogovi od granja koji su se kod nas zvali „lišnjaci“. Najviše bi se kresao jasen i cer-hrast. Na zimu bi se s tim lišćem ovce, koze i konji hranili. A granje koje bi ostajalo koristilo se za ogrjev. Kad naiđem pored stare kuće u Koritima vrati mi se sjećanje na djetinjstvo. Stvori mi se slika stare majke Gale, kao da je tu ispred. Vidim ju prkosnu sa sjekirom u ruci kako sječe to granje iako je imala 100 godina … Djeci bi se davali „arari“-tkane vunene vreće, u koje bi kupili šušanj. Djeca bi išla dalje od kuće obično na šipovačku glavicu putem koji je još i danas u istom stanju – derutan! Jedan sugovornik mi je ispriča svoju anegdotu o šušnju i dobio nezaboravne batine, isti danas ima oko 65 godina.
Od majke je dobio arar i zadatak da skupi šušanj i donese kući jer se imaju ovce ojagnjiti. S njim su pošla još trojica tada dječaka s istom namjerom. Kada su došli na šipovačku glavicu dogovorili su se da svi skupe zajedno u ta tri arara, brže će. Međutim napunili su samo jednome arar lišća. Ugledahu neko drvo i napraviše klis i ostadoše do u kasnu večer igrajući se. Pa djeca su od nekih 10-11 godina, razumljivo je kako su zaigrana. Lagano se spustila noć, a oni nisu ni osjetili. Samo jedan je ispunio zadatak, a drugoj dvojici nije se „pisalo lijepo“ jer su se vratili doma praznih arara! Kazna nije bila malena, obično bi završavala kaznom: šibanjem i bez večere. U staro vrijeme moralo se biti poslušan starijima, bez obzira što si dijete! Za opstanak svi su davali obol! Nažalost, danas skoro svako domaćinstvo ima bar koji izjedeni arar. Više ne služe svrsi, jedino se pokazuje mlađim generacijama i priča kako su se nekada koristile takve vreće. I struge (vanjski torovi gdje su ovce podanu ili u ljetno veče odmarale) već su odavno prazne. Selom ne bleje stada ovaca. Naša struga je dobila malo neobične nove stanare, divlje svinje. U selu i okolici postali su „hit“! Samo rijetki žitelji i posjetitelji ih mogu vidjeti! Divlji su i skrivaju se u svoju kućicu. Tek uvečer iziđu. Možda opet selom zasja nekadašnji sjaj, ako ništa bar jednom godišnje pokazati budućim generacijama kako se skupljao šušanj i kako se tkaju arari! Svejedno, lijepo je i maštati i nadati se kako će selo oživiti. Bar da se ova
infrastruktura puta asfaltira da nam ne ode i ovo malo ljudi što je ostalo! Nadat se boljem!
