Znamo kako je kalondora 2. veljače i kako tada slavimo Prikazanje Gospodinovo u hramu. Treći naziv je Svijećnica. Spominjući se tog događaja vjernici iz Korita bi išli na blagoslov svijeća u samostan u Poklečanima. Od 1962. u crkvu sv. Ante u Sutinu sve pješice.
Kasnije su se te svijeće čuvale „ko oči u glavi“. Istima je pridodavana posebne „moć“-„blagoslovljena svijeća“. Tko bi na svijećnicu blagoslovio trojstvo (tri svijeće) palio bi iste, kasnije, u različitim prilikama, na Badnju večer, na Božić, na velike blagdane, uz molitvu. Palile su se i kod umirućih, kod nevremena jakih oluja i grmljavina, stavljale na prozor uz križ i svetu vodu, molilo se vjerovanje. Ljudi iz sela nisu imali mogućnosti kupovati svijeće kao danas, sami su izrađivali voštane. Svaka kuća imala je po par domaćinstava pčela, neki su imali i po dvadeset. Pčelarstvo prije nije bilo modernizirano kao danas. Pčele su nastanjivali u dubovom ili bukovom šupljem drvetu.Meda se nije moglo puno izvrcati, kao danas. Nije bilo dohrane koju pčele mogu jesti umjesto meda. Današnji uzgoj pčela je prava znanost. … Poslije vrcanja, saće iz meda bi se topilo u vreloj vodi. Dok je još toplo „razvaljalo“ bi se oklagijom u sredinu stavio konac i umotalo. Dobili bismo svijeću, žutu voštanicu. Po meni, najljepše svijeće su te žute voštanice. I danas prakticiram na blagoslov nositi upravo te tradicionalne žute svijeće. Nažalost nisu doma ručno rađene! Uz svijeće po predajama naših starih nosilo se i malo crnog vina kojim bi se gasile svijeće na Božić! Fascinirana sam tim što je sve išlo s blagoslovom. Nekako sve se započimalo i završavalo s blagoslovom. Danas se taj čin slabo može uočiti kod „modernog puka“. Znamo kako je iza Svijećnice i blagdan sv. Blaža. U crkvama obavlja se obred grličanja. Svećenik bi dvije blagoslovljene svijeće u znaku križa stavljao puku ispod vrata i izgovarao “Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, sačuvao te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!“ Taj obred i danas se obavlja u našim crkvama. Osim obreda grličanja u narodu su poznate i brojne izreke kojima se spominje ovaj blagdan. Kalandora ora, prođe zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže sve je laž! U Hercegovini su najjači ledovi znali biti poslije Kalandore pa otud i ovakva izreka. Kalandora ora,
Kasnije su se te svijeće čuvale „ko oči u glavi“. Istima je pridodavana posebne „moć“-„blagoslovljena svijeća“. Tko bi na svijećnicu blagoslovio trojstvo (tri svijeće) palio bi iste, kasnije, u različitim prilikama, na Badnju večer, na Božić, na velike blagdane, uz molitvu. Palile su se i kod umirućih, kod nevremena jakih oluja i grmljavina, stavljale na prozor uz križ i svetu vodu, molilo se vjerovanje. Ljudi iz sela nisu imali mogućnosti kupovati svijeće kao danas, sami su izrađivali voštane. Svaka kuća imala je po par domaćinstava pčela, neki su imali i po dvadeset. Pčelarstvo prije nije bilo modernizirano kao danas. Pčele su nastanjivali u dubovom ili bukovom šupljem drvetu.Meda se nije moglo puno izvrcati, kao danas. Nije bilo dohrane koju pčele mogu jesti umjesto meda. Današnji uzgoj pčela je prava znanost. … Poslije vrcanja, saće iz meda bi se topilo u vreloj vodi. Dok je još toplo „razvaljalo“ bi se oklagijom u sredinu stavio konac i umotalo. Dobili bismo svijeću, žutu voštanicu. Po meni, najljepše svijeće su te žute voštanice. I danas prakticiram na blagoslov nositi upravo te tradicionalne žute svijeće. Nažalost nisu doma ručno rađene! Uz svijeće po predajama naših starih nosilo se i malo crnog vina kojim bi se gasile svijeće na Božić! Fascinirana sam tim što je sve išlo s blagoslovom. Nekako sve se započimalo i završavalo s blagoslovom. Danas se taj čin slabo može uočiti kod „modernog puka“. Znamo kako je iza Svijećnice i blagdan sv. Blaža. U crkvama obavlja se obred grličanja. Svećenik bi dvije blagoslovljene svijeće u znaku križa stavljao puku ispod vrata i izgovarao “Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, sačuvao te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!“ Taj obred i danas se obavlja u našim crkvama. Osim obreda grličanja u narodu su poznate i brojne izreke kojima se spominje ovaj blagdan. Kalandora ora, prođe zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže sve je laž! U Hercegovini su najjači ledovi znali biti poslije Kalandore pa otud i ovakva izreka. Kalandora ora,a u kući pola ića pola pića! Pa svi smo svjesni činjenice kako je zima najduža pa i ljeti što uberemo plodove zimi se brzo potroše. I naši stari držali su jako puno stoke pa je i „pića“ prepolovljena, a i zime je kalendarski pola prošlo. Kod starih ljudi pića je bila hrana za stoku, a to je sijeno, žito, suhi grm. Smatrali su što je svijećnica ljepša i zima će biti duža. Odnosno “Što lipša kalandora to je duža zima, past će devet snigova! Ako bude oblačno, ni broja in se ne zna.“ Ako bi pak bila kišna proljeće će biti dobro i rodno. Sjećam se jedne stare uzrečice koja mi je bila smiješna i neshvatljiva kao dijete. Kaže:“Bolje je vuka imat u štali nego se na kalandoru ogrijati na suncu“ Čuj vuka u štali. Hoće li pojesti ovce? Kome sunce smeta? Neke dječje slike u glavi sam slagala. Ali narod nije imao televizija i nije bilo vremenskih prognoza, pratili su znakove vremena i tako su znali kakvo će biti vrijeme i ide li im u prilog. Sjećam se još jedne uzrečice: „Eno misec se okrenuo jugu, za rog mu možeš kišobran zakačiti, eto kiše“! Ali uistinu tako je bilo, mladi mjesec bi okrenut prema jugu, sutra navečer se naoblačilo i počela je padati kiša. Te stare izreke su me fascinirale iz dana u dan. Počela sam se zanimati o istima neke sam i zapisala. Šteta što težinu tih starih priča i izreka nisam ranije shvaćala dok je baka bila živa.
Sjećam se i bakine priče o grličanju i svetom Blažu koja glasi: U Dalmaciji, dole blizu mora, živio je jedan dobri čovjek koji se zvao Blaž. Bio je liječnik. Liječio je ljudi od svakojakih bolesti. Kasnije je postao biskup. Bijahu bogobojazan i pobožan svećenik. Pred njega dođe neka žena s djetetom u ruci zapomažući. Upitao je što je djetetu. Rekla je kako je jeo ribu i kako mu je kost zapela u grlu. Blaž je prekrižio djetetovo grlo i pomolio se. Dječak je ozdravio. Osim što je zaštitnik kod bolesti grla ovaj svetac se štuje i kao zaštitnik divljih životinja. Kako predaje kažu dok je živio u planinama bio je okružen divljim životinjama koje su se prema istome ponašale zaštitnički i pitomo. Često su ga viđali u čoporu vukova i kako grli medvjeda. Što reći osim kako me sve ove priče fasciniraju. Često poredim život danas i prije. Točno je da su ljudi bili sretniji prije. Danas imamo sve, ali onaj duh je nevidljiv. Nemamo osjećaja za druge, pa čak ni za svoje najbliže. Nerjetko preskačemo i svete mise i skupljamo se u neki svoj oklope. Pojavljuje se depresija, razdražljivost, razne vrste psihičkih oboljenja, a i duh nam slabi. Nastaje suhoća jer se ne hranimo riječju Božjom! Zato odvažimo se i prikažimo Bogu svoje potrebe baš onako kao što je Marija svoga sina prikazala u hramu. Nek’ se upali svjetlo svijeće koja će gorjeti u nama do kraja našeg života!
