Selo Korita je kraško selo gdje kamen dominira. Označavao je život i smrt. U kamenim kućama se rađalo, molilo, voljelo, a i umiralo! Stariji su sakupljali kamenje i ograđivali površine i tako dobivali manje „vrtle“ (vrtače). Vremenom je tako nastajalo plodno tlo. Svaka vrtača ili „rupica“ (rupice su bile male obradive površine s plodnom zemljom u koje se moglo posaditi par struka raštike) bila je obrađivana. Kamen je istodobno bio problem, a i bogatstvo! Za Korićane kamen je bio i znamen! Nad kamenicom se krštavalo, a uz kameni križ pokapalo! Kako sam već navela na istom se „ilo“ i pilo, rađalo i umiralo. Nakon ića i pića s kamena, slijedilo je natjecanje „bacanja kamena s ramena“. Kroz povijest ovog sela, a i šire u posuškoj i širokobriješkoj općini, kamen se obrađivao, klesao. Od istoga su se pravile kamene kuće koje do danas nije uništio zub vremena.
Često napominjem kako stare kamene kuće i zidine treba zaštititi! U kamenu su se klesala udubljenja i tako bi nastajale kamenice, veće i manje. Služile su kao pojila za stoku. Kamenom su se zidali izvori, bunari, čatrnje koje su bili „vodene spasiteljice“ u sušnim razdobljima. Od kamena su se gradile štale i kuće, zidali nepregledni suhozidi. Jednostavno rečeno bio je izvor života i opstanka. U novije vrijeme kamen je resurs koji je bio glavni izvor prihoda mnogih obitelji.
Često napominjem kako stare kamene kuće i zidine treba zaštititi! U kamenu su se klesala udubljenja i tako bi nastajale kamenice, veće i manje. Služile su kao pojila za stoku. Kamenom su se zidali izvori, bunari, čatrnje koje su bili „vodene spasiteljice“ u sušnim razdobljima. Od kamena su se gradile štale i kuće, zidali nepregledni suhozidi. Jednostavno rečeno bio je izvor života i opstanka. U novije vrijeme kamen je resurs koji je bio glavni izvor prihoda mnogih obitelji.Po pričama starijih svako domaćinstvo imalo je jako puno blaga, što sitnog, što krupnog zuba. Većina uzvišenja oko sela bila su ogoljenja i prepuna kamena. Vlast bivšeg sustava oko 1950.-ih donosi odluku o pošumljavanju planina oko sela. Samim tim i ograničava se uzgoj koza. Svako domaćinstvo moglo je imati samo dvije koze. Bivši komunistički sustav kažnjavao je one kod kojih bi pronašli više istih od dozvoljenoga. Donesena odluka ubrzo se pokazala uspješnom. Goleti su se zazelenile.
Danas je situacija drugačija. Nekadašnje goleti danas postadoše doslovno prašume! I ovo malo stanovništva što je ostalo bori se s brzinom širenja šume. Blagodat za čovjeka posta „noćna mora“. Grabovina niče na svakom koraku. Stoke nema kako bi ju brstila. Stanovništvo je većinom imigriralo zbog nepovoljnih uvjeta za život. Loša putna infrastruktura, neizgrađen vodovod i nemogućnost zaposlenja „otjerali“ su narod iz sela u mnoge krajeve svijeta. Teško je živjeti u kući na par katova do koje ne možeš doći limuzinom. A još teže zaključati istu. Težina srce para! Nažalost i u 2022. do svojih kuća idemo kasaba makadamom! Sramota! 
Najveća ekspanzija odljeva stanovništva desila se baš poslije Drugog svjetskog rata zbog neslaganja s komunističkim režimom. Mnoštvo naših ljudi emigriralo je u prekooceanske zemlje pa nas ima i po Australiji, Americi, Kanadi … Tamo 60.-ih godina prošlog stoljeća tadašnja vlast dozvoljava odlazak stanovništva na rad u inozemstvu. Žitelji iz sela najviše su odlazili u Njemačku i Austriju. Dio se iselio i u žitnu Slavoniju. Tako se nastanismo u Soljane, Antin, Pleternicu … U novije vrijeme i Zagreb smo zagrlili. Poslije Domovinskog rata najviše koritskih obitelji žarulje pale po Njemačkoj. ….
Nekada je šuma bila jedan od glavnih čimbenika svakodnevnog života. Kada bi se mlada udala svekrva bi ju vodila u kupljenje iste, a ujedno bi joj pokazivala njihovu zemlju. Svekar bi uvijek išao prvi i sjekao drva. Drva je tovario na konje i prevozio kući. Idući dan bi svekrva rekla nevjesti da pođu zajedno i ukupe šumu. Sa sobom bi ponijele „kosirić“- kosor i vuneno uže ili pleteni konop. Razlika je u debljini. Svekrva je išla prva jer poznaje teren. Bećarci i pjesma bile su neizostavni u svim radnjama. Nevjesta bi pjevale „Kad se udam i pođem u drva svekrva će prva, a ja za njom druga“ … Zadovoljstvo se naziralo u svakom radu. Sakupljenu šumu vezale su u uže i „prtile“ na leđa. Što se više šume ukupi i donese kući to bolje jer loženjem iste brže bi se skuhalo mlijeko, napravio sir, ručak … Vrijedila je zlata. 
U stara vremena kuhalo se na ognjištu na komoštrama. Šporeti su se pojavili kasnije i nisu bili kao danas kombinirani ili „smederevci“ već crni fijakeri. Po pričama starijih isti su „gutali“ drva, ali slabo pekli i grijali. Teško bi bilo skuhati nešto bez šume. Malo deblja šuma slagala se na jedno mjesto uz kuću, a sitna bi se složila uz suhozid u ogradi i zapalila. Do svega se držalo. Danas je drugačije. Slabo su ljudi aktivni kada je u pitanju čišćenje, općenito održavanje svojih ograda ili erara. Izvuče se debelo drvo natovari u terenca, odveze kući, a ono ostalo se ostavi. Sve urasta s korovom koji se galopirajuće širi i postaje neprohodno. Nažalost sramota.
Dosta puta sam čula pojedince kako se ismijavaju onima koji čiste svoju zemlju ili oko iste. Da je Bogda’ više ljudi koji drže do svakog pedlja svoje djedovine!
Ipak imajmo na umu kako je šuma važna za čovjeka, za jednu državu i za cijeli svijet! Na sve napisano mogu slobodno reći kako nam šuma daje i estetiku. Znamo kako šume jako lijepo izgledaju i ukrašavaju okolinu. Ista utječe i na socijalni aspekt čovjekova života. Ako šuma lijepo izgleda može privući posjetitelje. Važno je napomenuti kako postoji zakon o šumama. U istom se jasno izriče kako se šume moraju čuvati, održavati …
 |
OdgovorProslijedi
|
