Uz samo selo Korita nalazi se zaseok Zaušlje. Mjesto u kojem borave stalna tri stanovnika. Muž i žena Boća i Blagica Solda te njihova rodica Anica Soldo. Kada kažem Zaušlje, asocira me na jako radišne ljude pune entuzijazma i voljom za boljom budućnosti. Većina potomaka iz navedenog selašca je stekla akademsku diplome i odselili se nažalost trbuhom za kruhom u veće gradove koji pružaju mogućnosti. Tako i obitelj pok. Ivana Solde – Antukića i njegova brata Vlade koji se odseli u Mostar. Sestre su se poudale po Rakitnu, a jedna se udala čak i u Bogodol mjesto iznad Mostara. Ivan je imao petoro djece, a Vlado troje. Djecu poudali i oženili i dobili unučad i praunučad. Nažalost dva brata nisu među nama živima. Od njihovih potomaka iznjedrili su mnogi ugledni ljudi u svim sferama obrazovanja od građevinskih, strojarskih, elektro inženjera pa do pravnika, doktora znanosti i medicine, magistri, vjeroučitelji pa sve do poznatijih u politici u drugim županijama … 
Ma koliko mjesto Zaušlje odlikovalo surovošću zbog samih klimatskih uvjeta i planinskog reljefa ovo mjesto je jako zanimljivo i neodoljivo za privlačenje ljudi avanturističkog duha. Među njima najviše se ističu biciklisti i penjači. Selo koje je povezano putnom komunikacijom na sve četiri strane, danas, nažalost sa infrastrukturom puta koja nije vidjela svjetlo obnove od početka Domovinskog rata, a i prije istoga je bila u lošem stanju, putna infrastruktura je zapuštena. Bez obzira što selo ima svoju čarobnu moć i velik potencijal u ruralnom turizmu, nažalost nitko nema sluha za oživljavanje ovoga kraja od kojeg bi mnogi mogli imati koristi. U konverziji s ljudima mnoge mlade i mlađe obitelji bi se vratile ovamo, ako ništa kao vikendaši, kada bi se osposobila putna infrastuktura odnosno kada bi se asfaltirala putna trasa od nekih šest km, a isto tako i održavala u zimskom razdoblju. Ovu priču želim posvetiti jednom od stalnih žitelja, potomku Antukića loze Boći Soldi. 
Boća Soldo sa svojih 65 godina živi i bavi se stočarstvom zajedno sa svojom suprugom u selu Zaušlju. Imaju četvero djece od kojih je troje udano i oženjeno, a najmlađi Ivan ako Bog da, kako reče priprema svadbu dogodine. Dok je bio mlađi navodi Boća radio je u rudniku Boksita odmah u selu na planini Mratnjači, sve do Domovinskog rata. U ratu se mobilizirao. Poslije rata Boksit je prestao s radom. Prepušten milosti i nemilosti i borbi za opstanak počinje se ozbiljnije bviti uzgojem sitne i krupne stoke. Do mirovine jedine prihode ostvario bi prodajom iste, prodajom mliječnih proizvoda, prodajom krumpira. Inače za one koji ne znaju ovaj kraj je zlata vrijedan po prirodnim resursima. Današnji žitelji pripovjedaju česte posjete Džemala Bijedića koji je obilazio ovaj kraj i želio osposobiti tvornicu papira i ojačati rudnike. Isti se nije mogao načuditi ljepotama ovog mjesta i mnogobrojnim neiskorištenim izvorima izvrsne kvalitete vode kojima obiluje. Nažalost do pronicanja mjesta nikada nije došlo. I danas mještani s tugom u očima spominju taj kobni 18. siječanj 1977. i tragediju zrakoplovne nesreće u kojoj je poginuo Džemal Bijedić i njegova supruga Razija. Zrakoplov je udario u planinu Inač blizu Kreševa gdje su se trajno ugasili životi i ambicije najpoznatijih ljudi tog vremena. A narod ovoga kraja je sve do danas izgubio nadu za boljom budućnošću.
U selu Korita i Zaušlju živjelo je dosta ljudi. Škola do četiri razreda brojala je po stotine djece. Nažalost sada je ugašena. Boća trenutno ima oko sto ovaca, deset krava, bika za rasplod i pse koji su obučeni za čuvanje istih. Nedavno je imao i više stoke pa je jedan dio prodao kako navodi ne mogu više on i supruga raditi onim tempom kojim su radili prije dok su bili mlađi. U prosincu očekuje udvostručenje stada zbog jagnjenja. Navodi kako sve eko proizvodi. Njegov eko suhi sir pronađe i trpezu u dalekoj Americi. Stoka jede sve prirodno bez dodavanja koncentrata. Sjeno kosi po livadama i po planini Svinjači. Isto presa i balira zatim dovozi u štalu. Ljeti skupi i po 10.000 bala sijena. U svemu tome pomažu im djeca kad su slobodna. Ne bih mogli sami njih dvoje toliko raditi. Sije žito, sadi krumpir, kao i sve ostale povrtne kulture koje su potrebne za održavanje ovog domaćinstva. Nadalje navodi: Na farmi se radi od zore pa do mraka uvijek ima posla. Nema mirovanja, rekao je uz osmjeh. Ljeti svoje blago pustim na ispašu ranije zbog vrućine malo prije podne ih vraćam u tor. Tamo oko pet sati ih opet pustim na ispašu i vraćam oko osam. Zimski uvjeti diktiraju drugačije. Na ispašu se ide ako je vedro i nema oborina, kasnije i vraća ranije. Na moj upit koliko kilometara prijeđeš i bole li te noge, odgovara uz osmjeh: Navikao sam se na „šetnju“ od oko 10-20 km dnevno i tako iz dana u dan. Ne bole me noge, hvala Bogu zdrav sam. Rekoh za maratona si spreman? Opet mi reče uz osmjeh: Moj maraton je zdrav i bez stresa, hodam s puno ljubavi. Kad god dođem uvijek sam prvi i pobjednik! Nastavlja, jako mi je teško samo kad je zima. Padne snijeg i budu jake kiše. Mjesna zajednica i općina slabo vode računa o putu, kao i o koritu rijeke koje već odavno žeđa za čišćenjem. Ja i ostali žitelji ne možemo sami očistiti korito rijeke. Kad sam zvao jednom da mi pročiste put kažu tu sam živiš ne ide se zbog jedne osobe. Ostao sam zatečen i polako sve sam, što ću. Treba mi i rasvjeta i to su mi rekli ne ide ako naselje nema više žitelja. Stavio sam svoj stub, kupio reflektor i doveo struju sa svog priključka. Tako da sad imam rasvjetu koju sam plaćam. Ni selo Korita nema rasvjetu. U isto bi trebalo bar 15 lampi, a meni i Anicu bar 3 od groblja. Da nam divlje životinje ne dolaze pred kuću. Pretprošle godine dugo je padala kiša. Rijeka Ugrovača je nabujala. Potopila most čak je iznad mosta bila više od metra vode. Dvadeset dana sam bio odsječen od svijeta da mi je trebalo bilo što ništa se nije moglo. Kada se voda povukla odnijela je s mosta sav pijesak. Ostale su samo velike stijene. Most je bio neprometan jedino je gusjeničar mogao proći poput tenka. Zvao sam u općinu i tražio pomoć međutim nije se imalo sluha. Izdvojio sam vlastita sredstva i šest auta pijeska naručio i nasuo put. Kad se trebao priključak telefona i dovesti do moje kuće opet nisu mogli jer im se nije isplatilo i ja sam dva km kopao ručno, pomogli su mi žitelji kopati, sve sam iskopao o svom trošku. Žalosno za 21. stoljeće, ali ovo je živa istina. Što reći i zaključiti već kako smo mi žitelji ovdje u ovom selu neka vrsta životinja, a dole prema gradu u istom dijelu općine su ljudi. Nemam drugog zaključka. Jer ne tretira nas se isto, mi smo drugačiji. Ovo je žalosno i tužno. Bar malo pažnje i empatije da nam se pruži.
Ma koliko mjesto Zaušlje odlikovalo surovošću zbog samih klimatskih uvjeta i planinskog reljefa ovo mjesto je jako zanimljivo i neodoljivo za privlačenje ljudi avanturističkog duha. Među njima najviše se ističu biciklisti i penjači. Selo koje je povezano putnom komunikacijom na sve četiri strane, danas, nažalost sa infrastrukturom puta koja nije vidjela svjetlo obnove od početka Domovinskog rata, a i prije istoga je bila u lošem stanju, putna infrastruktura je zapuštena. Bez obzira što selo ima svoju čarobnu moć i velik potencijal u ruralnom turizmu, nažalost nitko nema sluha za oživljavanje ovoga kraja od kojeg bi mnogi mogli imati koristi. U konverziji s ljudima mnoge mlade i mlađe obitelji bi se vratile ovamo, ako ništa kao vikendaši, kada bi se osposobila putna infrastuktura odnosno kada bi se asfaltirala putna trasa od nekih šest km, a isto tako i održavala u zimskom razdoblju. Ovu priču želim posvetiti jednom od stalnih žitelja, potomku Antukića loze Boći Soldi. Boća Soldo sa svojih 65 godina živi i bavi se stočarstvom zajedno sa svojom suprugom u selu Zaušlju. Imaju četvero djece od kojih je troje udano i oženjeno, a najmlađi Ivan ako Bog da, kako reče priprema svadbu dogodine. Dok je bio mlađi navodi Boća radio je u rudniku Boksita odmah u selu na planini Mratnjači, sve do Domovinskog rata. U ratu se mobilizirao. Poslije rata Boksit je prestao s radom. Prepušten milosti i nemilosti i borbi za opstanak počinje se ozbiljnije bviti uzgojem sitne i krupne stoke. Do mirovine jedine prihode ostvario bi prodajom iste, prodajom mliječnih proizvoda, prodajom krumpira. Inače za one koji ne znaju ovaj kraj je zlata vrijedan po prirodnim resursima. Današnji žitelji pripovjedaju česte posjete Džemala Bijedića koji je obilazio ovaj kraj i želio osposobiti tvornicu papira i ojačati rudnike. Isti se nije mogao načuditi ljepotama ovog mjesta i mnogobrojnim neiskorištenim izvorima izvrsne kvalitete vode kojima obiluje. Nažalost do pronicanja mjesta nikada nije došlo. I danas mještani s tugom u očima spominju taj kobni 18. siječanj 1977. i tragediju zrakoplovne nesreće u kojoj je poginuo Džemal Bijedić i njegova supruga Razija. Zrakoplov je udario u planinu Inač blizu Kreševa gdje su se trajno ugasili životi i ambicije najpoznatijih ljudi tog vremena. A narod ovoga kraja je sve do danas izgubio nadu za boljom budućnošću. U selu Korita i Zaušlju živjelo je dosta ljudi. Škola do četiri razreda brojala je po stotine djece. Nažalost sada je ugašena. Boća trenutno ima oko sto ovaca, deset krava, bika za rasplod i pse koji su obučeni za čuvanje istih. Nedavno je imao i više stoke pa je jedan dio prodao kako navodi ne mogu više on i supruga raditi onim tempom kojim su radili prije dok su bili mlađi. U prosincu očekuje udvostručenje stada zbog jagnjenja. Navodi kako sve eko proizvodi. Njegov eko suhi sir pronađe i trpezu u dalekoj Americi. Stoka jede sve prirodno bez dodavanja koncentrata. Sjeno kosi po livadama i po planini Svinjači. Isto presa i balira zatim dovozi u štalu. Ljeti skupi i po 10.000 bala sijena. U svemu tome pomažu im djeca kad su slobodna. Ne bih mogli sami njih dvoje toliko raditi. Sije žito, sadi krumpir, kao i sve ostale povrtne kulture koje su potrebne za održavanje ovog domaćinstva. Nadalje navodi: Na farmi se radi od zore pa do mraka uvijek ima posla. Nema mirovanja, rekao je uz osmjeh. Ljeti svoje blago pustim na ispašu ranije zbog vrućine malo prije podne ih vraćam u tor. Tamo oko pet sati ih opet pustim na ispašu i vraćam oko osam. Zimski uvjeti diktiraju drugačije. Na ispašu se ide ako je vedro i nema oborina, kasnije i vraća ranije. Na moj upit koliko kilometara prijeđeš i bole li te noge, odgovara uz osmjeh: Navikao sam se na „šetnju“ od oko 10-20 km dnevno i tako iz dana u dan. Ne bole me noge, hvala Bogu zdrav sam. Rekoh za maratona si spreman? Opet mi reče uz osmjeh: Moj maraton je zdrav i bez stresa, hodam s puno ljubavi. Kad god dođem uvijek sam prvi i pobjednik! Nastavlja, jako mi je teško samo kad je zima. Padne snijeg i budu jake kiše. Mjesna zajednica i općina slabo vode računa o putu, kao i o koritu rijeke koje već odavno žeđa za čišćenjem. Ja i ostali žitelji ne možemo sami očistiti korito rijeke. Kad sam zvao jednom da mi pročiste put kažu tu sam živiš ne ide se zbog jedne osobe. Ostao sam zatečen i polako sve sam, što ću. Treba mi i rasvjeta i to su mi rekli ne ide ako naselje nema više žitelja. Stavio sam svoj stub, kupio reflektor i doveo struju sa svog priključka. Tako da sad imam rasvjetu koju sam plaćam. Ni selo Korita nema rasvjetu. U isto bi trebalo bar 15 lampi, a meni i Anicu bar 3 od groblja. Da nam divlje životinje ne dolaze pred kuću. Pretprošle godine dugo je padala kiša. Rijeka Ugrovača je nabujala. Potopila most čak je iznad mosta bila više od metra vode. Dvadeset dana sam bio odsječen od svijeta da mi je trebalo bilo što ništa se nije moglo. Kada se voda povukla odnijela je s mosta sav pijesak. Ostale su samo velike stijene. Most je bio neprometan jedino je gusjeničar mogao proći poput tenka. Zvao sam u općinu i tražio pomoć međutim nije se imalo sluha. Izdvojio sam vlastita sredstva i šest auta pijeska naručio i nasuo put. Kad se trebao priključak telefona i dovesti do moje kuće opet nisu mogli jer im se nije isplatilo i ja sam dva km kopao ručno, pomogli su mi žitelji kopati, sve sam iskopao o svom trošku. Žalosno za 21. stoljeće, ali ovo je živa istina. Što reći i zaključiti već kako smo mi žitelji ovdje u ovom selu neka vrsta životinja, a dole prema gradu u istom dijelu općine su ljudi. Nemam drugog zaključka. Jer ne tretira nas se isto, mi smo drugačiji. Ovo je žalosno i tužno. Bar malo pažnje i empatije da nam se pruži.Navodi kako ima sve svoje strojeve za potrebe svoje farme. Sve je kupio odvajajući vlastita sredstva, od države nije dobio nikakvu pomoć, a nije ni tražio. Posjeduje grabljačicu, balaricu, plugove, traktore, teretno vozilo … Jedino što traži je da njemu i selu općina ili županija odradi infrastrukturu puta i infrastrukturu vodovoda dovrše i dovedu pitku vodu do njih. To bi ih kako navodi povezalo i sa svijetom, olakšalo život i mogli bi se nadati i boljoj prodaji poljoprivrednih proizvoda. Navodi: Ova godina je bila jako sušna. Muku sam mučio sa vodom. Naručivao vodu koju su mi dovozili u cisternama. Jedna cisterna je 70 KM. Na ovoliku stoku što je jedna cisterna? Nadalje se opet požali kako je i zima teška navale divlje životinje, svi se borimo za opstanak! Takav je život. Sa svim divljim životinjama sam se suočavao. Znao bi i čopor vukova doći napadao bi prvo pse pa bih morao reagirati na sve moguće načine da zaštitim svoje blago. I medo kruškar prođe ovim krajem, baš nekako u ovo razdoblje sredinom rujna. Nisam imao problema s njim. Lisica, jazavac, lasica i ris česti su gosti znaju nastradati koke i mačke, ali nije neka velika šteta. Kada bih dobili ove dvije krucijalne infrastrukture nije se žaliti! Sve bi bilo bolje i lakše. Na moje pitanje kako provode zimske noći odgovara: Zimskim noćima malo prosijelimo. Dođu nam susjedi Iz Korita pa se malo pričamo, sviramo, pjevamo, zagangamo, sjetimo prošlosti i tako ubijemo noći. Ovaj žitelj pravi je entuzijasta koji jako lijepo svira dosta starih, a pomalo zaboravljenih instrumenata od usne harmonike, gusala, šargije, frule … ni sama ne znam što sve od instrumenata posjeduje i koju nadarenost ima. Ostala sam zatečena.
Slušajući žitelje ovog mjesta koliko uvidjeh jedinu želju imaju, a to je da im se dovedu infrastrukturu vode i puta. Kako kažu bili bi najsretniji kad bi to za života doživjeli. Puno truda i energije ulažem u ovakvu vrstu promidžbe ovoga kraja. Sve u cilju kako bi žitelji dobili kvalitetniji život i ono što im je najpotrebnije, a samim tim imaju i pravo na isto. S druge strane da se čuje za iste i da se ne osjećaju odbačeno. Dragi žitelji, pred vama su novi izazovi koje možete savladati samo ako nastavite djelovati zajedničkim snagama i uspostavite cilj. Idite ka cilju za bolje sutra svih vas. Ipak postoji netko tko vidi vašu težinu života!
Nastavlja se…………..
Autor Objave Mladen Ljubić -Vajta@
 |
OdgovorProslijedi
|
