Posljednjih tjedana na medijskoj i političkoj sceni dosta se raspravlja o slobodi medija, od „slučaja veleposlanika“ do nedavne „sačekuše“ za Predsjednicu Republike na tribini Hrvatskoga novinarskog društva (HND). Kako kao iskusni novinar i televizijski voditelj ocjenjujete slobodu medija i općenito stanje na medijskoj sceni?
Ovo što se događa na medijskoj sceni nema veze s novinarstvom, to je brutalni, podmukli i nemilosrdni rat do istrebljenja. U Hrvatskoj još uvijek traje Domovinski rat koji se vodi nekim drugim sredstvima. Lako ćete prepoznati, budući je ista linija razgraničenja. A Domovinski je rat nastavak Drugoga svjetskog rata koji u Hrvatskoj nikad nije završio, nego je trajao svo vrijeme jugoslavenske okupacije Hrvatske.
Zbog toga ti ideološki, politički, svjetonazorski sukobi kojima danas svjedočimo nisu tek odjeci bizarnosti nekakvih virtualnih, nestvarnih ili izmišljenih podjela, nego upravo to što sam rekao – izravan nastavak Drugoga svjetskog rata koji u Hrvatskoj još nije završen. Zbog toga imamo sukob ustaša i partizana i to uopće nisu virtualni ustaše ili partizani, nego vrlo stvarni i opipljivi i samo je pitanje vremena kada će se njihovi likovi jasno ocrtati u ovoj našoj stvarnosti. Uvjeren sam da tada hrvatska strana ne će više biti naivna kao 1945. ili 1995. godine.
Pred nekoliko mjeseci našli ste se na udaru dijela medijske i političke scene zbog efektnog završetka jedne emisije „Markov trg“, u kojoj se upozorili na pojave četništva u Hrvatskoj. Postoji li u Hrvatskoj granica između satire i „govora mržnje“ ili nju određuju interpretacije političko-ideoloških klanova?
Ma gledajte, razmišljati o bilo kakvim pravilima kada imate posla s brutalnim razbojnicima, varalicama i ubojicama jest potpuno idiotski. Cijela ta bulumenta medijske i političke scene koja se skriva iza kvalifikacije ljevičarskih i liberalnih slogana, opcija, platformi jest jedna agresivna neprijateljska formacija koja se ne drži nikakvih pravila, nego prema potrebi uzima pojedine zakonske ili neke druge društvene norme kako i kada im to odgovara.
Posvemašnja je naivnost i glupost vjerovati u pravila i zakone kada oni kao jednoznačna norma u Hrvatskoj nepostoje. Ovo danas u Hrvatskoj je tvrdi, brutalni apartheid u kojem su Hrvati ona diskriminirana i kolonizirana crnačka većina koju ne štiti nikakav zakon nego je potpuno izložena samovolji raznih političkih, interesnih i obavještajnih gangova.
Kako komentirate napade na ministra Hasanbegovića, u kojima ga se optužuje za gušenje slobode medija?
Objašnjenje je toliko bolno prozaično i zove se novac. Dakle isključivi i jedini razlog tzv. pobune tzv. kulturnjakasvodi se na snop šuštavih novčanica koje su prethodne vlasti obilato dijelile svim tim društvenim parazitima, štetočinama upravo zato je su padali na taj njihov političko-aktivistički reket na koji ministar Hasanbegović ne pada.
Dakle ti kulturnjaci se bave isključivo prokazivanjem Hrvatske i Hasanbegovića kao fašističke i ustaške tvorbe. Jedini način da to prestanu činiti jest da dobiju novac. Dakle, klasična teroristička ucjena, a kad sagledate širi kontekst onda vidite da je to bespoštedni rat. Ti tzv. kulturnjaci neće stati i očekivati je nove taktike i intenziviranje pritiska i napada na Hasanbegovića. Tu bi na potezu trebala biti Vlada koja bi morala stati ne samo deklarativno, nego i operativno uz svojeg ministra.
Prošle godine osnovano je Društvo hrvatskih novinara i publicista (HniP), u kojemu ste jedan od istaknutijih članova. HND, međutim, i dalje se bavi ideološkim „društveno-političkim radom“, za što je eklatantan primjer taj da je pred koji dan nagradilo novinarku HRT-a Elizabetu Gojan koja se je upravo u godini za koju je nagrađena istaknula vrijeđanjem Kolinde Grabar Kitarovićkao novoizabrane Predsjednice. Kako komentirate rad HND-a i po čemu će HNiP biti drugačiji?
HND je odavno postao politička stranka jugoslavenske desnice. HND okuplja sav onaj orjunaški, udbaški,paranovinarski milje. Otkad je Leković došao na čelo te diverzantske udruge, čini mi se, da je sada tim strujama prikačena i promemorija strateških ciljeva tzv. SANU 2 memoranduma, a to se zove četnikovanje za 21. stoljeće.
Davanje pozornosti Elizabeti Gojan, uzdižući je na tron novinara godine je otprilike kao daOlivera Frljića proglasite predsjednikom Počasnog Bleiburškog voda. To je drska provokacija smišljena s ciljem daljnjeg ponižavanja hrvatskog naroda i tome treba stati na kraj.
U jednom razgovoru ste istaknuli da je Hrvatska posljednja država u kojoj postoji „istitucionalizirano jugoslavenstvo“. Gdje sve vidite pojave jugoslavenstva u Hrvatskoj?
Pa kad prošećete Zagrebom i vidite natpis Trg Maršala Tita sve vam postane jasno. Ako se, dakle kreator Jugoslavije koji je beton za temelje te države miješao s krvlju hrvatske mladosti i dalje kočoperi na trgu gdje se nalaze najvažnije nacionalne kulturne i obrazovne institucije postaje jasno da njegova JNA još uvijek nije ispalila svoj posljednji metak u Hrvatskoj.
Možete li zamisliti u kakvom ozračju stasaju naraštaji studenata koji, primjerice, idu na Pravni fakultet i kroz prozor svojih predavaonica promatraju ime tog genocidnog ubojice Hrvata? To je simbolička razina, ali upravo ta nespremnost vladajućih nomenklatura da raskrste s Titom i njegovim političkim naslijeđem stvara uvjete za nastavak tog zlokobnog jugoslavenstva.
Naravno to se onda kapilarno prelijeva u sve kulturne, medijske, znanstvene, obrazovne, ali i državne institucije. Dok se ne iskorijeni to institucionalizirano jugoslavenstvo, ta zločinačka ideologija, u Hrvatskoj neće biti mira i napretka.A taj zadatak ne mogu obaviti ni virtualni, ni stvarni fašisti ili ustaše. Za to treba nešto puno tvrđe i odlučnije.
Kako gledate na stalnu proizvodnju „ustaša“ i „fašista“ na medijsko-političkoj sceni? Nije li pronalaženje „ustaša“ i „fašista“ paradoks u zemlji u kojoj ostatci komunističko-jugoslavenskih struktura drže gotovo sve poluge moći?
Hrvati su postali nacija pitomih ovaca, gdje svatko dođe i uzme što i koliko mu treba. Kineska poslovica ‘pas si liže jaja zato jer može’ odlično objašnjava tu situaciju. Naravno, da na sve strane niču kojekakve spodobe i vrište o fašistima i ustašama kada ih nitko ne onemogućuje u toj laži, nitko ih ne kažnjava zbog takve prljave rabote i što je najvažnije oni to dobro naplate jer se radi o političkom reketarenju.
Sve vlasti do sada su se nastojale dodvoriti tim bukačima i uvijek su ih kupovali raznim potporama. Nema tog novca koji to može umiriti jer su to krpelji kojima je sisanje oblik postojanja. Nije moguće s krpeljom voditi pregovore ili ga odobrovoljiti, krpelj treba iščupati i zgnječiti.
Jedan ste od rijetkih novinara koji – suprotno floskuli o zaboravu prošlosti i okretanju budućnosti – otvaraju povijesne teme obilježene ideološkim prijeporima. Smatrate li da su NDH i Jasenovac i dan danas sredstvo pokoravanja Hrvata, tj. sredstvo daljnjeg perpetuiranja kmetskih odnosa u kojima se Hrvati stalno moraju nekome ispričavati?
Te povijesne teme su od životne važnosti za Hrvatsku jer one određuju odnose snaga u Hrvatskoj. Svaka pričakako bi trebalo ostaviti te teme i okrenuti se budućnosti tjera vodu na mlin sadašnje dominantne političkenomenklature koja svoje korijene ima upravo u zločinima jugoslavenskih partizana. Zbog toga je potrebno o tome govoriti i to zato jer Hrvatskoj nužno treba revizija povijesti. NDH i Jasenovac u interpretaciji jugoslavenske historiografije su zloćudni mitovi o Hrvatima koji služe kao toljage za ušutkavanje bilo kakvog pokušaja oslobađanja iz tih polukolonijalnih odnosa kakve danas imamo u Hrvatskoj.
Nažalost u Hrvatskoj je desetljećima, možda i stoljećima građen jedan sluganski, robovski mentalitet. Pa tako u Hrvatskoj imate dominantne mentalitete Hrvata robova i Hrvata goniča robova koji sad očajnički traže nekog novog gospodara jer se boje gubitka svojih pozicija, ali i osvete robova. Jako je malo Hrvata koji su slobodni u svojoj svijesti, u svojem intelektu, koji kada pričaju o ustašama ili Jasenovcu nemaju potrebu najprije pet minuta se ispričavati i ograđivati.
Jako je malo slobodnih Hrvata koji kod nekih tema, kao što je na primjer nečija nacionalna pripadnost, ne spuštajuintenzitet glasa. Samo kod nas postoji stigma prebrojavanje krvnih zrnaca. A to je zapravo bez veze. Jer zašto bi bilo sramota pitati ili izreći nečiju nacionalnu pripadnost?
U Hrvatskoj je to jedna od niza zabranjenih tema upravo iz razloga kako bi se sakrila istina o hrvatskom apartheidu, o nevjerojatnoj rasističkoj podzastupljenost Hrvata u raznim društvenim, političkim, financijskim, gospodarskim, obrazovnim i drugim nomenklaturama. Hrvata je u svim tim institucijama daleko ispod nekih normalnih logičnih omjera koji bi odgovarali odnosima koji proizlaze iz strukture stanovništva Hrvatske. To je ta tzv. pozitivna diskriminacija, koja je zapravo jedna vrlo brutalna diskriminacija Hrvata i trebalo bi je čim prije ukinuti.
Kad govorimo o pojavama jugoslavenstva u Hrvatskoj, stječe se dojam da su gotovo svi tzv. mainstream mediji dio jugoslavensko-zapadnobalkanske strategije. Kako to da nacionalna opcija u 26 godina postojanja hrvatske države nije uspjela razbiti takav medijski monolit?
Tu je velika odgovornost na HDZ-u koji je propustio priliku koju je imao devedesetih. Nekako se sve onda vodilo onom maksimom ‘zna se’. Bila je to kriva procjena da će stvaranje države i pobjeda u ratu biti dovoljan politički kapital za sva buduća vremena, pomoću kojega će Hrvatska opstati u formatu kako ju je Tuđman zamislio. Međutim, taj se kapital istopio već 3. siječnja 2000. godine.
Kako komentirate stanje na HRT-u?
Mislim da će Siniša Kovačić, ako bude izabran za ravnatelja, imati pune ruke posla narednih godina, možda i desetljeća.
Vjerujete li da će u budućnosti Hrvatska stasati u slobodnu zemlju slobodnih ljudi?
Hoće sigurno. To je životni usud, povijesna neminovnost, Božja volja ili kako god to nazvali. Jer čudesan način na koji je Hrvatska razbila Jugoslaviju, potom pobijedila Srbiju, jasno ukazuje da su neki malo jači čimbenici na hrvatskoj strani. Sjetite se kako je sve izgledalo 1990. godine. Tko bi se u ondašnjim okolnostima kladio na Hrvatsku, da će Hrvatska razbiti Jugoslaviju i pobijediti sve one četničke i JNA horde?
Taj Domovinski rat, ma cijelo to razdoblje Franje Tuđmana, tih deset godina njegove vlasti je bio spektakl hrvatske pameti, snage, ratnih vještina, vjere u pobjedu pravde, dobra, istine. I to je ono što se već petnaestak godina sustavno pokušava potisnuti u zaborav fabriciranjem bljutavih laži o Hrvatima. A sve kako bi se sakrila istina o Hrvatima, da su Hrvati pobijedili u svim bitkama do sad. Jer kakva god da jest trenutno, Hrvatska je činjenica, stvarnost i to nasuprot svih tih ideoloških, militarističkih ili intelektualnih terorista. Istina koja se želi sakriti glasi Hrvati su narod pobjednika.
AUTOR: Davor Dijanović/hkv.hr bpz.ba
