Je li sluÄajno da Vatikan, Äiji je poglavar golemoj većini Hrvata Sv. Otac, dopuÅ¡ta u ime milenijskih teoloÅ¡kih interesa, nastavak pljuvanja svetinja hrvatskoga naroda, radeći bezbožne i neapostolske kompromise sa SPC-om, koja u hrvatskom nacionalnom sjećanju i iskustvu nikada nije bila prvenstveno Crkva, već – politiÄka velikosrpska institucija?
Meni osobito drag deÄko tada, zvali smo ga Pita, laganim korakom je proÅ¡ao s naÅ¡e strane ulice, zastajkivao pred svakom terasom, a kafić je visio na kafiću, pa je gotovo stajao hodajući, pažljivo pogledavao na terase i uz smijeÅ¡ak kad bi mu netko uputio dobronamjeran ili zaÄuÄ‘en pogled, ili pozdrav, nastavio dalje. Nakon dvadesetak minuta Pita je naiÅ¡ao s druge strane ulice, jednako zastajkujući, razgledavajući kioske, prolaznike, tipove koji su izlazili stepeniÅ¡tem iz lokalne tržnice. Na licu je stalno imao poluozbiljan, poluvragolast izraz, oÄi su mu se smijeÅ¡ile, jer je bio vedrog duha, a ja sam siguran i danas da je to bilo jer je shvaćao da smije tako nadmoćno Å¡etati, razgledavati, istraživati i pokazivati u konaÄnici pred svima, kao mladi “ustaÅ¡aâ€, otvoreni neprijatelj komunistiÄkoga režima, da je konaÄno njegovo vrijeme. Znao je i on da ga tada nitko neće uhapsiti, pogotovo stoga Å¡to su ga najponiznije pozdravljali tadaÅ¡nji lokalni Äelnici, kako se već udomaćilo nakon izbora u Hrvatskoj i oÄekivanih izbora u BiH.
Pita nije mogao da se ne okrene prema nama “komunjaramaâ€, a ja nisam mogao izdržati da ga ne pozovem. Dobro smo se poznavali jer smo zajedno radili Äitav niz incijativa HDZ-a.
Pita, ‘ajd na kavu!
Neću, bojim se netko će me vidjeti s vama – vrckavo je dobacio, istodobno prelazeći ulicu.
Bez brige, ove prave komunjare su kod vas na sjednicama ili tuku janjetinu kadrovirajući, neće naići još, nisu se najeli – odgovorio sam mu.
Ne bojim se ja njih, imamo mi sve podatke – izletio je Pita poluozbiljno.
Ma vraga vi svoga imate, nego, što tražiš?
Ništa, ‘nako hodam, malo gore dolje.
Ma nemoj. Imam za tebe vrlo važnu informaciju – rekao sam ozbiljno.
Gdje ćemo, ‘ajmo u naš ured, nema nikoga – reagirao je munjevito.
Ma kakvi, ovo su naši, zaboga, zar ti ne smijem pred njima reći – pokazao sam pogledom kolege “komunjare†koje je poznavao.
Sumnjivi ste mi vi, sumnjivi – smijući se vrtio je glavom Pita odobravajući. – Reci!
Gle, važno je. Vi morate voditi raÄuna o svakom Äovjeku danas, znaÅ¡ da smo pod povećalom, posebno ova dva kafića ovdje. KužiÅ¡?
Jebi ga, ne zavlaÄi. Reci – s ozbiljnim pogledom i smijeÅ¡kom na licu pomalo nervozno reagirao je Pita.
Gle, najvažnije je otkriti udbaše i kosovce. Oni su nama problem…
A jesi mi otkrio pametnu stvar, majke ti – smijući se odgovorio je Pita i napravio poluokret poći.
Ma Äekaj, ozbiljno ti govorim. E, vidi, sad pažljivo nastavi, opet se okreni i Äim vidiÅ¡ tipa da mu na Äelu piÅ¡e KOS ili UDBA zovi svoje, opasan je – zakljuÄio sam ozbiljno.
Od tebe drugo niÅ¡ta nisam smio ni oÄekivat, znao sam odmah da zajebajeÅ¡ – prasnuo je u smijeh Pita i zaprijetio mi – Vidjet’ ćeÅ¡ ti svoga Boga kad doÄ‘e narodna vlast. Prvi si na redu.
Stvaranje hrvatske državeÂ
Pita, a ni ja, tada nismo znali, zapravo nismo mogli vjerovati da stvarni kosovci i udbaši, sjede za stolom i uz nove narodne nade, prave spiskove udbaša i kosovaca.
Ovo je istinita zgoda. Pita je danas ozbiljan Äovjek koji je kao mladić uz tisuću vrÅ¡njaka dao veliki doprinos obrani svog naroda i naravno, ne traži viÅ¡e udbaÅ¡e i kosovce zagledavajući Å¡to im piÅ¡e na Äelu. Naime, tada nismo bili Älanica EU-a, pa se deklaracije nisu morale staviti na proizvode, ni na Äelo ni na leÄ‘a. Iako je trebalo, jer danas su deklarirani kao europejci, antifaÅ¡isti, borci za ljudska prava. Ne vidiÅ¡ dok ne otvoriÅ¡ konzervu, a onda je obiÄno prekasno.
Imam dojam da je ova zgoda s mojim Pitom, prava slika hrvatske obavjeÅ¡tajne zajednice, vrha danaÅ¡nje hrvatske države i ukupne hrvatske politike danas. Pita tada sigurno nije imao zle namjere, bio je iskreni deÄko koji je uživao u osjećaju kako mu konaÄno nitko ne može niÅ¡ta iako slobodno Å¡eta i otvoreno izgovara svoje prohrvatske stavove nasred ulice. Nije se bojao Å¡pija. Naravno, onih kojima na Äelu nije pisalo KOS i UDBA, a taj su žig nosili u novÄaniku i na srcu, za koje je on tada bio ustaÅ¡a, to je i danas, iako ni on ni tisuće sliÄnih mladića o sebi nisu tako razmiÅ¡ljali. Jednostavno, bili su samo obiÄni Hrvati. I, naravno, nisu se stidjeli svojih djedova jer je pitanje elementarne Äasti u naÅ¡emu mjestu 1941. godine bilo biti ustaÅ¡a, kao i na KorÄuli partizan ili 1991. godine u Hrvatskoj – dragovoljac.
Prije svega pokuÅ¡ati ljudima otvoriti oÄi da stvaranje hrvatske države nije zavrÅ¡eno vojnom operacijom Oluja. Tada je, zapravo, moglo tek ozbiljno zapoÄeti u kontekstu realnih tuzemnih i prije svega meÄ‘unarodnih okolnosti. Iz tisuća razloga TuÄ‘man nije mogao zavrÅ¡iti zapoÄeto djelo, iako je napravio realne povijesne bedeme, zgradurinu koju su njegovi nasljednici morali i trebali usavrÅ¡iti, urediti optimalan interijer i definirati svoje interese i ciljeve. Gdje smo danas?
U zemlji divlja antifaÅ¡istiÄka religija silno potpomognuta državnim aparatom pod firmom poÅ¡tivanja zakona koje, kao i sve zakone u povijesti donosi onaj tko ima prevlast. Bio rimski imperator dok ga ne ubiju, bio car, bio kralj, bio predsjednik republike, bio predsjednik vlade, bio Hitler, Pavelić ili Tito. Vremena su se mijenjala, ali zakoni su se u svakoj državi poÅ¡tovali sve dok država ne propadne. ZaÅ¡to bi onda danaÅ¡nja Hrvatska bila u golemoj opasnosti kako sam naglasio u naslovu ovoga teksta?
Jer je u svjesno kreiranom mraku. Jer njene vlasti ne bira većina njenog naroda kome je to politiÄkom voljom manjine onemogućeno, jer je postala surogat inozemnih politika, posebno britanske i jer uopće hrvatska država nije država njenog naroda i joÅ¡ bitnije, nije izvoriÅ¡te sveukupne hrvatske državnosti. Sve dok netko bolji od mene i Pite ne poveže dogaÄ‘aje koji naizgled nemaju veze jedan s drugim u politiÄku, druÅ¡tvenu i konaÄno, strateÅ¡ku zakonitost.
Je li sluÄajno da aktualna Vlada usprkos svim mogućnostima pristupa Europskoj uniji i NATO savezu nije ni blizu iskoristila te mogućnosti, je li sluÄajno da je aktualna hrvatska Vlada zapravo jedina zemlja u EU-u koja je dvije godine nakon pristupanja, iako priliÄno siromaÅ¡na i iscrpljena golemim ratnim i upravljaÄkim Å¡tetama te Å¡tetama komunistiÄkoga naslijeÄ‘a, viÅ¡e novca uplatila u EU proraÄun nego povukla za razvoj svoje zemlje? Je li sluÄajno da smo jedina zemlja u NATO savezu, Äiji glavni partneri od nje zahtijevaju, a ona izvrÅ¡ava, uruÅ¡avanje svojih interesa? Nije.
Je li sluÄajno da je Hrvatska danas jedina zemlja u povijesti svjetskoga ratovanja i meÄ‘unarodnih sukobljavanja koja ima u svojoj državnoj, javnoj i institucionalnoj hijerarhiji, većinu koja njene poražene ratne neprijatelje dovodi na javnu i politiÄku scenu kao moralne, kulturne i politiÄke pobjednike? Nije.
Je li sluÄajno da je Hrvatska danas na jugoistoku Europe jedina zemlja koju suvremeni svijet percipira kao neonacistiÄku, s vrlo podmuklim i opasnim narodom, narodom u kome je većina druÅ¡tvenih skupina neprihvatljive antisemitske, antisrpske, antimuslimanske i anticivilizacijske naravi, iako je upravo hrvatski narod vojno porazio zadnji evidentni europski nacizam, onaj srpski, kako u Hrvatskoj tako i presudno za opstanak u BiH? Nije.
Je li sluÄajno da je Hrvatska danas jedina zemlja u EU-u koja nema nikakav definirani nacionalni cilj, interes, koja nema nikakvu izgraÄ‘enu politiku prema otvorenim pitanjima trajnijeg definiranja regije u okviru europskih standarda, iako doslovno hrvatska državnost i budućnost ovisi o definiranju statusa BiH? Nije.
Je li sluÄajno, na koncu, da danas u Hrvatskoj na Äelu apsolutno najvažnijih medija, pri Äemu apostrofiram nacionalnu televiziju, sjede i faraonski upravljaju bivÅ¡i komunistiÄki moćnici pod dubokom sumnjom za suradnju s otvorenim neprijateljima hrvatskoga naroda, da na Äelu države petnaest godina imamo dvojicu ljudi koji su uÄinili sve Å¡to su mogli u realnim okolnostima ocrniti same temelje suvremene hrvatske državnosti, svoj narod i osakatiti ga u izboru alternativa? Nije.
Sve je determinirano
Je li sluÄajno da bivÅ¡i ministar pravosuÄ‘a nakon sramnih Äinjenica otkrivenih u meÄ‘unarodnoj aferi Wikileaks, postane visoki dužnosnik UN-a, da aktualna ministrica vanjskih poslova koja nije u stanju rijeÅ¡iti ni jedan jedini vanjskopolitiÄki problem, a izravno sudjeluje u blamaži s lex Perković i u svakome drugome uruÅ¡avanju državnosti, ima smjelosti kandidirati se na mjesto generalnoga tajnika UN-a u ime svoga naroda i države? Nije.
Je li sluÄajno da dok Davor Å uker napreduje u Uefinim institucijama osobno, reprezentacija njegove zemlje bude izbaÄena iz europskih i svjetskih natjecanja, a hrvatska javnost ne zna Å¡to se krije u Uskokovim ladicama o njemu? Je li sluÄajno da hrvatska država, deklarativno tako osjetljiva na “faÅ¡izam†nema odgovora na slijed posve predvidljivih provokacija istih viÅ¡egodiÅ¡njih poÄinitelja, nema odgovora na njih i nijemo gleda uniÅ¡tavanje nacionalnoga ponosa i ugleda na globalnoj tv sceni kao u sluÄaju splitske utakmice? Je li sluÄajno da se hrvatskome nacionalnome identitetu utiskuje Hitlerov znak? Nije.
Je li sluÄajno da Vatikan, Äiji je poglavar golemoj većini Hrvata Sv. Otac, dopuÅ¡ta u ime milenijskih teoloÅ¡kih interesa, nastavak pljuvanja svetinja hrvatskoga naroda, radeći bezbožne i neapostolske kompromise sa SPC-om, koja u hrvatskom nacionalnom sjećanju i iskustvu nikada nije bila prvenstveno Crkva, već – politiÄka velikosrpska institucija? Nije.
NiÅ¡ta od ovoga Å¡to sam naveo nije sluÄajno. A niÅ¡ta od ovoga Å¡to sam naveo nije nepovezano. DapaÄe. Sve je strahovito determinirano i odreÄ‘eno jedno drugim uz joÅ¡ tisuće sliÄnih, naizgled sitnica, koje izvjesno u jedinstvenom interesu odreÄ‘uju budućnost hrvatskoga naroda. Nema nikakve sumnje, izuzev za idiote, da se svjesno, plansko i ciljano uniÅ¡tavanje hrvatskoga naroda nakon propasti vojnoga porobljavanja i uniÅ¡tenja, ne radi samo na jednom podruÄju, već koordinirano na svim podruÄjima koja ga odreÄ‘uju. Zbog toga nemamo funkcionalnu znanost, kulturu, obrazovanje, financijski sustav, monetarni sustav, zbog toga nemamo jasan plan razvoja ni jednoga segmenta hrvatskoga druÅ¡tva, time i naroda, zbog toga nemamo nikakav plan pristupa pitanjima BiH, zbog toga nemamo niÅ¡ta izuzev sve slabije nade. Ili, bolje reÄeno, imamo politike i protagoniste kojima na Äelu ne piÅ¡e KOS i UDBA, koji su danas borci za ljudska prava iako su do juÄer bili predsjednici vojnih sudova komunistiÄke vojske, imamo borce za slobodu koji su juÄer svjedoÄili i hapsili deÄke kao Pita, imamo “profesionalce†koji jedino profesionalno izvrÅ¡avaju tuÄ‘e naloge, jednom Beograda, drugi put Londona u ime Beograda.
Hrvatski nacionalni interesi nisu ni izbliza definirani uspostavom i obranom danaÅ¡nje Republike Hrvatske. To je bio prag s kojega se moralo poÄeti, ali, toÄno onoliko koliko to nisu znali razni “državotvorci†koji su naslijedili TuÄ‘mana, toliko su to znali oni koji ga nisu mogli usprkos svemu omesti u uspostavi države. KljuÄno pitanje je, usprkos vojnoj pobjedi nad srpskim agresorom, ostalo i dalje pitanje hrvatsko – srpskih odnosa, pri Äemu valja istaći da je troÅ¡enje goleme nacionalne pozornosti i energije na Pupovca zapravo usmjeravanje lovaÄkih pasa za zecom umjesto za krvoloÄnim vukom. Pupovac ima zadaću, silno ojaÄan kolonom navodnih antifaÅ¡ista koje plaća London izravno ili putem svojih satelita, držati za vrat autentiÄne nacionalne snage u Hrvatskoj, te fokusiran interes hrvatskoga naroda nad svojim postupcima i provokacijama, dok se iz ureda državne vlade po nalogu Londona, tzv. pitanje BiH rjeÅ¡ava u korist velikosrpskih interesa.
Nametnuta floskula o tome da su odnosi u BiH unutarnje stvari te države, koja niti stvarno niti formalno, izvan banalnih meÄ‘unarodnih formi, ne postoji, kojom se sprjeÄava jasno definiranje i aktivnost hrvatske nacionalne politike prema tom prostoru i zemlji, samo je nastavak medijske, politiÄke i svekolike kampanje kojom se ta kljuÄna noga hrvatskog državnoga tronoÅ¡ca odsjecala već poÄetkom devedesetih godina.
SluÄaja u ozbiljnim državama i politikama nema. Samo budale mogu misliti kako je nevezano Josipovićevo izlaganje u Knessetu o ustaÅ¡koj zmiji, pojava nekakvoga Stevanovića, TerÅ¡eliÄke, Jovanovića, zatim Å imunićevo kažnjavanje i kažnjavanje reprezentacije zbog povika “Za dom spremni†o kojima svijet ne zna niÅ¡ta izvan onoga Å¡to im hrvatske vlade kažu, do svastike na Poljudu.
I samo službe u funkciji stranih politika i antihrvatskih interesa smiju zanemariti da je moguće oÄekivati novu provokaciju na globalnoj sceni, koja će “zds†globalno oÄitati Hitlerovom svastikom, a hrvatski narod definitivno predstaviti – problematiÄnim na etniÄkoj i gotovo genetskoj razini. Prepoznajete li to?
Samo budala može oÄekivati od aktualne Vlade primjeren odgovor na takve enigme, jer njihova funkcija nije nikada bila, definirati autentiÄni hrvatski nacionalni interes već, ili moć kao kod Milanovića, ili izvrÅ¡avanje dugoroÄno planiranih ciljeva, kao kod Pusić i prije nje Josipovića.
Umni je slijepac biti, a ne vidjeti da je sve ovo zajedno državniÄka obveza i izazov, odnosno ispit zrelosti i legitimiteta za Kolindu Grabar Kitarović koja, ili će adekvatnom reakcijom pokazati da je autentiÄni hrvatski državnik, ili povrÅ¡nim postupcima populistiÄke naravi da je obiÄan igraÄ neÄijih stranih politika i interesa Äiji je posao sladunjavim porukama i postupcima kupiti vrijeme za dovrÅ¡etak zapoÄetih strateÅ¡kih procesa.
A do tada ćemo Pita i ja tražiti kosovce i udbaše, dok oni ne nađu nas.