Ima puno simbolike u obilježavanju dva događaja u hrvatskoj novijoj povijesti neposredno jedan za drugim. Simbolike koja jasnije od bilo čega ukazuje na hrvatsku društvenu, političku i državnu realnost.
Prvi je jučerašnje obilježavanje antifašističkog ustanka hrvatskog naroda, koji to nije; drugi je obilježavanje Dana državnosti Republike Hrvatske, koji to esencijalno – nije.
Ta dva datuma, dvije javne poruke hrvatskom narodu o navodnim stvarnim državnim temeljima njegove države danas, zapravo ukazuju na totalnu kontradikciju, prstom upiru u suprotnosti koje su utkane u same formalne temelje suvremene hrvatske države, te opasne pravce razvoja koji blokira iskorak hrvatskog naroda iz povijesne paralize i drži ga svojevrsnim zatočenikom.
Prvo obilježavanje veliča unošenje u krvotok hrvatske državnosti smrtonosnu zarazu, drugo obilježavanje simbolizira pravac oduzimanja državnoga suvereniteta jedinome istinskome suvernu – narodu, kako bi zarazna klica djelovala efikasnije i brže.
Personalno, moglo bi se reći da su ta dva obilježavanja simbolički predstavljali, prvo, sisačka gradonačelnica, drugo Mario Kapulica savjetnik, prva antifašistkinja, drugi navodni suverenist u poodmakloj fazi antifašiziranja.
Mario Kapulica, odnedavni savjetnik predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, valjda računajući na svoju neupitnu desnu, nacionalnu, suverenističku i Boga pitaj kakvu sve ne javnu percepciju, istu onu koju antife pripisuju svim hadezeovcima podrijetlom iz Hercegovine, Imotskog, Slavonije i Like, kojima uvodeći podrijetlo kao svojevrsnu rasističku dimenziju u vrijednosni profil ljudi s vremena na vrijeme prepuste desničarsku „pamet“ za svoje antifa potrebe, politički je najavio te događaje.
Pa je nadrobio o nadilaženju ideoloških podjela te se pozvao na Tuđmana ističući da je koalicijom s HNS-om ostvarena Tuđmanova 13. programska točka s Prvoga općeg sabora HDZ-a, pa je između ostaloga doslovno najavio nepotrebnost političke konkurencije i objavio ideal – jednoumnosti.
Valjda tragom Kapovićevih plenuma.
Kapulica savjetnik nema blage veze o razlozima društvenih podjela, jer su sve podjele nužno ideološke, pa čak i one kad razbojnička družina dijeli plijen nakon uspješne pljačke banke. U svemu je vodilja ponašanja neka ideja, a ideja je osnovica ideologije pod uvjetom da ju se može nametnuti kao pravilo ponašanja.
Nisu HNS, SDP, SDSS, HDZ ili Neovisni za Hrvatsku Esih i Hasanbegovića razlog ideoloških podjela, nego javni izraz postojećih podjela.
Međutim, u potpuno izokrenutoj priči, standardima i posve virtualnom manipulativnom društvenom diskursu koji se nemilice producira u Hrvatskoj godinama, savjetnici su – sinonim za bubnjare. Obično takvi za neki minorni ili sporedni utjecaj sebi i svojoj grupaciji preuzimaju ulogu bubnjara nešto kao u partizanskim filmovima i po potrebi i nalogu gazde viču – Achtung, Achtung, daje se na znanje…“ pred uplašenim seljanima.
A Kapulica očito je, daje na znanje.
Kapulica bi treba pročitati esej Marca Gjidare o izbornom i biračkom pravu, u kojemu pozivajući se na europske konvencije, a zatim pogotovo na praktične sankcije sudova za ljudska i europska prava u Strasbourgu i Luxembourgu, naglašava da je bitna stvar o kojoj svaka država koja drži do minimuma demokratskih standarda mora voditi računa, lojalnost svih struktura i pripadnika političkih, institucionalnih te društvenih skupina, nacionalnoj državnosti i državi, a ne samo vladi.
Bog sami zna, gdje Kapulica, Plenković, bilo tko danas s mrvicom zdravoga razuma vidi lojalnost dojučerašnjih kompanjona Vesne Pusić ili SDSS-ovih zastupnika u Saboru – hrvatskom narodu i hrvatskoj državi?
Otkriti tu Pupovčevu ili Pusićkinu lojalnost bi bilo vrijedno Nobelove nagrade.
Nije problem u sukobima oko čitavoga niza društvenih pitanja i problema, to su nužnosti i neophodni sastavni elementi demokratskoga poretka i osnovica razvoja svakoga društva. Problem su sukobi oko temeljnih vrednota, a upravo to u Hrvatskoj imamo i svjedočimo.
I to, od prvoga dana samostalnosti Republike Hrvatske.
Zato su dva praznična obilježavanja ovih dana simbolički bitna.
U okolnostima sukoba oko temeljnih društvenih vrijednosti i sadržaja nacionalne slobode nema kompromisa, jer jedini način rješavanja takvih sukoba je eliminacija u političkom i društvenom sustavu vrednota jedne strane.
Budućnost Hrvatske ovisi od odgovora – koja je to strana.
Znakovito je da je bivši SUBNOR, prevedeno – savez udruženja boraca narodnooslobodilačkoga rata, dodajte tome i Hrvatske, odmah nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske promijenio svoje ime i dao udruženju naziv – antifašistički, izbacujući pojmove – i oslobodilački, i boraca, i narodnih.
Znakovito je da taj savez doslovno nikada nije ni jednu jedinu riječ prozborio javno niti nazvao agresiju Srbije i većine hrvatskih Srba, današnjih Pupovčevih sljedbenika, na Hrvatsku imenom i prezimenom, ili zauzeo jasan stav pripadnosti hrvatskome narodu po bilo kojem pitanju koje bi dovelo u javnu dvojbu i potpuno dokazane zločinačke naravi antihrvatskoga režima kojemu su pripadali.
Nikada.
Danas su im najbliži saveznici upravo dojučerašnji pripadnici vojnih, milicijskih, političkih i javnih institucija okupacijske Republike Srpske Krajine, koja će koliko ju se god potiskivalo iz realne politike, službene povijesti, službene diplomacije i sadržaja hrvatskih politika, te postojećih europskih politika, ostati zapamćena s Republikom Srpskom u BiH kao autentični i brutalni instrument i dokaz fašizma, odnosno nacizma.
Onoga srpskoga naravno.
A nose naziv – antifašisti!?
Baš nikada ni jedan jedini pripadnik toga antifašističkoga saveza, ni u jednoj prigodi neće javno i politički poduprijeti jednu jedinu prokršćansku inicijativu, neće se nikada usprotiviti ni jednoj globalnoj inicijativi koje su u potpunoj vrijednosnoj suprotnosti sa svim što oni kao pripadnici bivšega komunističkoga režima baštine,nikada neće stati rame uz rame s hrvatskim braniteljima koji su iznijeli teret borbe protiv srpskoga zločinačkoga nasrtaja kojemu je i Stalni međunarodni sud u Haagu presudio kao agresiji s elementima genocidnosti, nikada neće prihvatiti racionalnu i slobodarsku nužnost da se znanstvenom metodologijom ispita i otkrije istina o povijesnim događajima dvadesetoga stoljeća.
Nikada.
Kako onda prevladati sukobe na toj političkoj platformi? Pomiriti se s lažima?
Nije li taj način prevladavanja sukoba i ideoloških podjela usporediv s mogućnošću da Trump zagrli Bagdadija kao najbližega kompanjona i dođe pred Bijelu kuću jamčiti svijetu borbu protiv Islamske države?
Nikakve sadržinske razlike nema u prvom i drugom slučaju, samo što je prvi hrvatska stvarnost i nudi se kao budućnost nacije pa je izrazito opasan i razoran, a zagrljeni Trump i Bagdadi su – fikcija.
Nema zagrljaja.
Ne samo u slučaju Trumpa, nego ni u jednoj zemlji svijeta, niti kod jednoga razumnoga i pristojnoga političara, državnika i u konačnici – čovjeka.
Nije li to onda uz sve ostalo prvorazredna drskost predstavljati milijunima Hrvata kao nešto dobro, napredno, poželjno, te nije li toliki prijezir prema zdravome razumu ljudi zapravo signal nasilja, ne samo duhovnoga?
Jest.
Zaogrćući se antifašističkom platformom, redom politički nositelji bivšega režima, jer među njima gotovo da ni nema stvarnih sudionika borbi protiv talijanskih fašista, njemačkih nacista ili Pavelićevih ustaša, jasno su naglasili svoj politički profil i utemeljili političku platformu koja je od početka bila izrazito – antisuverenistička, samim time i antihrvatska. Utemeljenje navodnoga antifašističkoga pokreta, koga nije za vrijeme cijeloga razdoblja komunističke Jugoslavije bilo u službenom javnom i institucionalnom diskursu komunističkoga poretka, prilikom proglašenja samostalne Republike Hrvatske bilo je ništa drugo nego – objava rata toj političkoj namjeri, ideji, nacionalnom programu.
Točno to je bila funkcija oživljavanja antifašizma, koga je komunistički poredak istisnuo iz uporabe šezdesetih godina, jer se polazilo od toga da su se komunisti obračunali s – fašistima.
Proglašenje saveza antifašista nakon utemeljenja samostalne Hrvatske je bila niša kroz koju su se vrijednosno i politički uvukle oligarhije i simpatizeri bivšega poretka u novi državni poredak, u nove društvene okolnosti, to je bila niša koja je istoga trenutka dala naglasiti da suvremenu Hrvatsku, svaku Hrvatsku, drže – fašističkom opasnošću.
To je negativistička platforma koju je Tuđman strahovito podcijenio.
Antifašizam u novim okolnostima značio je pristanak na legalizaciju nastavka te pogubne političke platforme, ciljeva, legalizaciju podmukle unutarnje bitke protiv samih temelja hrvatske državnosti.
Ta politička platforma imala je i svoj već tada legalni politički iskaz u Račanovoj ponudi Ustavne odluke o nezavisnosti, točno na dan današnje državnosti Republike Hrvatske, 25.lipnja 1991. godine, koja je sadržavala odluku o proglašenju samostalnosti i trenutnom početku pregovora s Miloševićevom Srbijom ( naglasak je – s bilo kojom Srbijom, jer ovdje Milošević uopće nije bitan) o novoj državnoj zajednici ili savezu. Nije Račan i njegov SDP izišao iz Sabornice zbog neslaganja s Deklaracijom o nezavisnosti Republike Hrvatske, glasovali su za tu Deklaraciju, napustio je Sabor zbog Ustavne odluke o nezavisnosti.
Deklaracija ne obavezuje, ustavna odluka obavezuje.
Ustavna odluka je državni program, deklaracija šarena laža za razne Kapulice kojom ih se prevodi u – antifašiste.
Na tragu toga Račan je sa SDP-om i HNS-om u zagrljaju te sa svim novoproglašenim antifašistima s Pupovcom kao rodonačelnikom kako sam voli istaći srpskog biljega antifašizma u Hrvatskoj, svoj politički put posijao deklaracijama o svim bitnim pitanjima Hrvatske, dajući si alibi i prividnu satisfakciju izmanipuliranome narodu, dok je s druge strane – provodio antifašističku platformu uništenja hrvatske državnosti.
Zbog toga je i Dan državnosti s 30. svibnja premješten na 25. lipnja.
Državnost je sinonim institucionalizirane političke volje nacije, a jedini autentični izrazi suvereniteta svake demokratske države su zakonodavna tijala, u hrvatskom slučaju Sabor, i eventualno neposredno izabrani predsjednik države.
Sve ostale institucije su izvedenice.
Matrica za učvršćenje antifašizma je bila stalna kampanja otkrivanja fašizma u Hrvatskoj i suzbijanja nacionalnih i temeljnih ljudskih sloboda, jer se baš sve što nije bilo usklađeno s tom nakaznom antifašističkom matricom proglašavalo – fašizmom.
Nesretna politička karikatura, nebitna sama po sebi personalno, ali znakovita zbog godina života i još znakovitija kao otvorena šamarčina nacionalnoj državi pred cijelom televizijskom Hrvatskom, i poredanim izaslanicima najvažnijih državnih dužnosnika, sisačka gradonačelnica to je eksplicitno i izrekla – tko nije antifašist, fašist je.
To je to.
A dužnosnici – blenu, češkaju se i šute.
I nadilaze, kako bi Kapulica rekao – ideološke podjele.
Republika Hrvatska je otvarajući vrata antifašističkoj platformi zapravo širom u svoj krvotok propustila razorne i vrlo kancerogene elemente, koji su pod tom nakaznom, nasilnom, isključivom i vrlo militantnom strukturom eksplodirali do zatiranja gotovo svih elementarnih sadržaja nacionalne državnosti i slobode.
I te podjele se ne mogu nikako premostiti mirnim putom, izuzev potpunom legitimacijom državnoga poretka Republike Hrvatske, a to znači stvaranjem izbornoga sustava i ustavnih pretpostavki za najširu moguću slobodnu participaciju svih hrvatskih državljana u državnim i nacionalnim politikama kroz izborni sustav. Pa da se konačno vidi što tri milijuna prognanih ili Hrvata potaknutih na odlazak tijekom dvadesetoga stoljeća misle o – antifašizmu.
Bi li se netko kladio što bi ti ljudi rekli o antifašizmu sisačke gradonačelnice, Fumića, Habulina, Mesića, Josipovića, Zorana Pusića, Milorada Pupovca i velikosrpske bratije?
To i jest razlog zbog čega je izborni sustav ovakav kakav imamo, kako bi se zapravo ta pogubna, antihrvatska platforma zadržavala na pozicijama moći i stvarao privid demokracije, ali i društvene nadmoći tih nakaradnih ideja i ideologije.
Samo u okvirima ovakvoga pogubnoga izbornoga sustava Plenković za svoje ideje može naći uporište u mainstreamu i nuditi vladajući savez s kim god stigne kao nacionalno relevantno rješenje.
Daleko je to od rješenja.
I upravo je to prag koji danas HDZ mora prijeći, ali i svatko tko se proglašava hrvatskim suverenistom, u oblikovanju i provođenju svojih političkih programa. A ne vaditi Tuđmanove poruke iz sasvim drugoga konteksta i povijesnih okolnosti, što je usporedivo s liječenjem različitih boleščurina puštanjem – krvi.
Dok je Kapulice i kompanjona, desničara po hercegovačkom, ličkom, imotskom ili slavonskom podrijetlu, antifašisti mogu raditi što god hoće. Pa i liječiti puštanjem krvi.
Zbog toga se danas narod zabavlja raspravama treba li ili ne treba Trg maršala Tita, zbog toga jedanas Pupovac osloboditelj i antifašist, a njegove trupe koje su fizički razarale Hrvatsku devedesetih godina upiru prstom u branitelje i urlaju o ustašluku i fašizmu, otvoreno pravdajući svoju agresiju kao – obranu srpske nejači s topovima u šupama.
Pupovac zato danas predsjedava Odborom za ljudska prava, iako baštini nasrtaje baš na svako civilizacijsko pravo hrvatskoga naroda. I to radi i dalje, ovaj put pod pričom o nadilaženju podjela koju javno predstavlja nesretni Kapulica i to stavljajući ju u usta Tuđmanu.
Dok je antifašizma u Hrvatskoj nema straha za hrvatske neprijatelje, niti ima hrvatske slobode!
Marko Ljubić/ narod.hr