Nije lako biti osuđen na ovu vlast, čak i kad povlači neosporive ili gotovo neosporive poteze, a svjedočiti nevjerojatnom slomu hrvatskog društva.
Teška je pogreška govoriti samo o ekonomskom slomu, jer nigdje, a pogotovo u Hrvatskoj, nakon ovoga sloma društvo neće biti isto. Može biti usprkos državnim milijardama neizliječivo, s nepovratnim odumiranjem baš svega hrvatskoga, a može krenuti uzlaznom crtom.
Za prvu varijantu gotovo sve je posloženo u političkom, institucionalnom i društvenom smislu, za drugu ne postoji baš ništa organizirano, a još uvijek velikog potencijala ima. Iako izgleda oprečno, čak i društveni slom može prije biti pokretač razvojnih potencijala i često je bio kroz povijest. Uostalom, na njemu je nastala suvremena Hrvatska.
No, da vidimo gdje smo i s čim raspolažemo danas?
Hrvatski je problem da po sadašnjim mjerilima efekata epidemijskog sloma, nitko u zemlji ne može s realnom izvjesnošću reći da će nešto nakon što epidemija prođe biti bolje, makar država preuzela na sebe baš sve financijske posljedice.
Plenkoviću i Mariću prije svih se ne može ništa bitno prigovoriti, s obzirom na promovirane planove, koji se kreću do sedamdeset milijardi kuna potpore održanju društva i gospodarstva, no nije najbitnije pitanje u ovome trenutku je li to dovoljno ili ne, nego – ima li Hrvatska u ovome trenutku svijest da to nije naš novac i da će ga trebati vraćati, a da ne pokrivamo s tim golemim novcima neki hobi, nego gubitak supstance iz ionako slabašnog tijela?
I drugo, kako će stvaralački sektor, i onaj umni i onaj tzv.realni ako i ostane čitav, na svojim nejakim leđima iznijeti i taj dodatni teret narednih godina, a teško se mučio i muči te zaostaje za međunarodnom konkurencijom i s postojećim prijekriznim teretima?
Po kojem će to modelu sadašnji hrvatski poduzetnici postati supermeni i biti neusporedivi uspješniji nego jučer a upravo se to očekuje?
Ne znači li takvo očekivanje od njih izravnu optužu da su i do sada, u mirnom razdoblju ekonomskog rasta i stabilne vlasti mogli biti puno bolji, ali eto, zbog svoje nesposobnosti nisu bili?
Znači točno to.
Slušajući u većini, praktično bez ozbiljnog izuzetka, reakcije oporbe, koja pokušava kao nešto predložiti i biti oporba, a opet misle da je Plenković ovim mjerama u ovakvim političkim okolnostima postao nedodirljiv pa se ni ne usuđuju, čuvajući bar to što imaju, čovjeka mora obuzeti još veći strah.
Nikome među njima ne pada na pamet otvoriti ova pitanja.
Primjerice, svi, i oporba i vlast pokušavaju inspirativno izvorište pronaći u slavnim danima obnove države, pozivaju se na zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske, a nikoga nisam čuo da mu je palo na pamet ni među vladajućima ni među parlamentarnom oporbom iskoristiti povijesnu priliku u okviru državnih mjera pružiti ruku stotinama tisuća Hrvata koji su bar zadnjih godina napustili Hrvatsku i danas u tuđini i nesigurnosti strijepe za svoja radna mjesta i egzistenciju.
Upravo sad je trenutak dok se nisu potpuno integrirali u lokalna društva poslati zrakoplove i autobuse po njih, pozvati ih doma i osigurati im minimalna primanja i solidarnost u svome domu, sa svojim narodom. To bi bila investicija u povijesno povjerenje. Jedini su to spomenuli i naglasili kao važno rješenje prof Šterc i, zamislite, opet “grobar pravaštva” Ante Đapić.
Ostali, pogotovo prizivači promjena jedino navalili, što bi moj pokojni profesor Šantić rekao “k’o krme na brašnjavu vreću” na oranje, sijanje i kopanje, zagovarajući proizvodnju hrane i poljoprivredu, nemajući blage veze koliko je strahovito puno znanja, novaca, vremena, ljudi i povjerenja potrebno za uspostavljanje uspješne proizvodnje hrane i poljoprivrede, izrugujući se svojim idiotozmima mudrosti hrvatskog seljaka. Takvi horuk majstori su ga i uništili.
Konačno, da je oranje i kopanje jednostavnije i lakše nego biti saborski zastupnik, ne sumnjam da bi sve bilo preorano, jedino nitko ne zna što bi izniklo. I kome bi to prodali.
Nekada, dok je škola bila izraziti sinonim znanja vrijedila je uzrečica na selu “ori vole kad nemaš škole”, danas za proizvodnju hrane i oranje vrijedi pravilo “ori vole ako imaš škole”, dok “volovi” bez škole u pravilu čekaju svezani za jaslama plodove školskog oranja. Vremena su se promjenila i tek će. Za oranje će trebati pamet, a za ovakve politike samo rogovi.
Tragikomično je koliko ti tipovi misle da je dovoljno za sve donijeti odluku ili čak zakon, pa tko osta, osta. I da drugi trebaju orati. A oni pravedni i odani narodu, jer su eto napravili sve što je do njih.
Ne pada im na pamet pomisao da možda Hrvati nisu nepoduzetni, da nisu gluplji od Mađara, Slovaka, Čeha, Slovenaca, da nije slučajno to što je Hrvatska punih sedam godina bila u recesiji nakon 2008.godine, ili da nije slučajno da smo na samom dnu ljestvice povlačenja sredstava iz europskih fondova.
Iako će gotovo svi oko današnje vlasti optužiti Kukuriku vladu, inače tragično nesposobnu, gotovo štetočinsku vladu Zorana Milanovića, krivcem za dugogodišnju prethodnu recesiju, iako će svi iz opozicije danas optužiti Plenkovićevu vladu za slabu realizaciju sredstava iz EU fondova, udio njihovih slabosti ili nesposobnosti je sporedne neposredne naravi. Njihovi grijesi nisu pretežito u tome što su više ili manje slabo izvršavali svoje obveze, iako jesu djelimično i u tome, njihov strateški grijeh je to što nisu vidjeli da državno-politički poredak, koji njima privremeno ide na ruku, ne dopušta ni iz bliza razvoj Hrvatske, da ne može omogućiti efikasne mjere, a prije toga preventivu ekonomskim i iznenadnim udarima, niti je sposoban iskoristiti sve pogodnosti, pa i one europske integracijske.
Ne postoji osoba ili skup genijalaca na ministarskim pozicijama, koji će s ovakvim državno-političkim poretkom i u njegovom okviru učiniti ozbiljan iskorak na bilo kojemu nacionalnom području.
Sva mudrost je u tom saznanju.
Nedostatak te svijesti je danas potpuno obilježje i vlasti i oporbe.
Zato ne treba preozbiljno uzimati ni prijedloge poslodavaca i njihovih organizacija i udruženja kao polazište ukupnog rješenja, jer iskustva govore da se njihovi prijedlozi zadržavaju na korekcijama u okviru sustava, koje njihovom poslovanju rade probleme, kao što se gotovo svi ekonomisti, makroekonomisti i ekonomski analitičari ponašaju kao otvoreni ili prikriveni lobisti specifičnih ekonomskih grupa, zagovarajući rješenja, koja odgovaraju tim interesima, a nerijetko su smrtonosna za čitav niz društvenih grupa.
I zato je Hrvatska u posebnom problemu.
Gotovo tragikomično zvuče paketi SDP-a i nesretne političke figure Bernardića. MOST se u odnosu na prethodno razdoblje već neko vrijeme zrelije ponaša, pogotovo Grmoja, što znači da rade na sebi, pa ne iskaču s grozničavim budalaštinama. Isto vrijedi i za Živi zid.
No zato su tu Pernar, čije su budalaštine već osmišljen sustav i usmjeren vrlo lukavo na ciljanu publiku pa ti istupi imaju kakve takve makar destruktivne logike i novi “lider” nacionalne oporbe Zekanović, čiji istupi, prijedlozi i poruke izazivaju sve više sažaljenje te grč u želudcu zbog njegovog krajnje karijerističkog i sebičnog srozavanja Suverenista, platforme, koja je nudila nadu nazad godinu dana.
Danas je ta platforma potpuno zekanovoćizirana pod njegovom histeričnom željom dokopati se novoga mandata u Saboru i nastaviti nuditi političke budalaštine još pet godina uz visoku egzistencijalnu sigurnost, prekrivajući i poništavajući autentičnu lratnu karizmu Želhka Sačića, i nemale vrijednosti Pere Kovačevića, Jure Vujića, Bernardice Juretić, Rozalije Bartolić, Tanje Polić Marković, Kristine Pavlović ili Kristine Gogić.
Ne, nisam zaboravio Ružu Tomašić, Ladislava Ilčića i Pavličeka od Vukovara, jer, prvih dvoje je osvajanjem i podjelom mandata u EU parlamentu u komfornoj poziciji, a Pavliček ionako nikada nije bio autentična politička osobnost, pa im ne smeta, a vrlo vjerojatno i odgovara.
Zekanović, odbijajući od Suverenista pametne ljude, srozavajući rejting na jedan posto s tendencijom nestajanja iz onoga ispodbandićevskog poretka, čime dobivaju opravdanje priklipiti se nekim zakulisnim modelima ili Škori ili Plenkoviću. Mislite, nikako Plenkoviću!? Nek se šef HDZ-a samo našali, postrojit će se u gluho doba noći ispred njegovih odaja, s cvijećem u rukama usprkos koronavirusu.
Tko je ostvario sve što ima u karijeri na tuđem vlaku i godinama vegetira s nekakvim strančicama na braniku “nacionalne borbe” ne može se od njega očekivati drugačije ponašanje.
To su ljudi koji su sve u političkoj karijeri stekli nagodbama.
Pa Škoro?
Ne znam što mu treba ponavljanje već pomalo tragikomične mantre da poziva u svoj “pokret” sve one kojima je hrvatski interes jedino bitan, dodajući uz to -a ne svoj osobni.
Kad već ne zna kako i čime namamiti ljude u “pokret”, bolje im je ponuditi ćevape s lukom u somunu, nego ovakve uvredljive papazjanije.
Škoro će da ništa ne radi, osvojiti dovoljan broj glasova da uđe u Sabor, a ovisno o tome koga će još uspjeti nagovoriti na “žrtvu za Hrvatsku”, može bez muke osvojiti nekoliko mandata.
No, Škoro nije Pernar, nije ni Zekanović, navodno mu ulazak u Sabor nije presudan u životu, a stekao je godinama prepoznatljivo ime u hrvatskom narodu, pa je nejasno što je razlog ovakvim banalnostima i političkim budalaštinama.
Teško je dovesti u ravan perverznu razinu poruke koja turbo-ljevičarski suprotstavlja osobni i hrvatski interes i sliku uspješnog poslovnog čovjeka, kako sam voli istaći iz “realnog sektora”, ili sliku doktora znanosti.
Šteta, pogotovo zbog toga što ovakve poruke, koje odavno ukazuju na tešku površnost i nezainteretiranost, više na zafrkanciju nego na ozbiljan posao, odaju podcjenjivački odnos prema narodu i vidljivo urušavaju još jednu potencijalnu nadu, održavajući još samo iluziju na koju pristaju i uz nju ostaju još samo potpuno fanatizirane pristaše.
S ovakvom oporbom i s ovakvim političkim idejama i integritetima, bez elementarnoga znanja razlikovanja bitnoga od nebitnoga, uzroka i posljedica, s naučenim lakšim pristupom rješavanju problema i švercerskim mentalitetom ključnih protagonista opozicijske scene, Plenković u kriznim vremenima može figurativno i konja proglasiti senatorom.
Vrijeme pred nama nije vrijeme kalkulanata, niti je vrijeme za čuvare poretka. Plenković nikada neće pristupiti nužnim promjenama državno-političkog poretka, pa će i ove, po nekima hrabre, a u biti jedino moguće mjere ako se želi izbjeći kaos, samo sačuvati poredak i na dugi rok nastaviti slamati samu esenciju hrvatskog naroda, jer gospodarstvo spašeno aktualnim mjerama na duže staze nema nikakvog razvojnog izgleda bez potpune redefinicije države i stvaranje jednostavne, jasne i operativno moćne strukture državne uprave, koja će na dugo razdoblje jamčiti održiva pravila funkcionalnog djelovanja u svakoj sferi društva.
Države, koju će moći financirati ljudi koji stvaraju tržišnu vrijednost, u kojoj će primarno političko pitanje biti stvaranje a ne raspodjela. Ako Plenković, opozicija, bilo tko, usporedno s ovim mjerama spasa ne pokrene i ne nametne odmah i to u razdoblju trajanja kupovine vremena za nacionalnu ekonomiju, projekt redefinicije države s primjenom odmah, stotine milijardi kuna na koncu će ispasti ulupan novac u kratkoročno produžavanje života. Nikakve milijarde neće biti dovoljne. Vremena opstanka su vremena heroja. Dovoljno je vidjeti kako su za mjesec dana nepopularni Božinović, posve nepoznati Beroš, Markotićka i Capak postali heroji nacije, a pred samim proglašenjem je čak i Frka Petešić. Hrvatskoj treba lider, prije svega hrabar čovjek.
Ovo je vrijeme za karizmatične i hrabre ljude, koji se ne boje pametnijih od sebe, koji su naučeni trpjeti, koji ni iz bliza ne trebaju biti savršeni, koji nisu egzistencijalno ovisni o postojećim centrima javne ili skrivene moći, ljude koji nisu nastali u postojećem poretku i ljude koji imaju pobjedničku prošlost.
Takav je recimo general Sačić.
Mjere teške oko sto milijardi kuna kojih nemamo, mogu biti prvi korak k novoj Hrvatskoj, a mogu biti politička smrt hrvatskom narodu.
Marko Ljubić/Foto: press
