Predsjednik srbijanske vlade Vučić je nezadovoljan zbog toga što je predsjednik hrvatske vlade Orešković pokazao princu Charlesu sobu i fotografije razaranja u Banskim dvorima nakon raketiranja srpskih zrakoplova 1991. godine. Srbijanski ministar unutarnjih poslova je ljut na Hrvatsku, jer je Petrov prigovorio Srbiji zbog nesuradnje s Haaškim sudom. Srpski mediji i udruga „protjeranih Srba“ iz svesrpskih izgubljenih zemalja, pardon iluzija, ljuti su zbog izbora „Tigra“ na mjesto ministra branitelja. Kad je ovo zadnje u pitanju i ja bih bio na njihovom mjestu, jer dobrosusjedski odnosi počivaju na matićizmu bivšega zarobljenika koji je doživio katarzu u srpskim logorima, samo se ne zna pod kojim uvjetima. Da je doživio katarzu ponajbolje govori činjenica da se bivši ministar Matić nije mogao sjetiti – s kim je i protiv koga je ratovao.
Konačno, Srbija piše pisma i „prijateljski upozorava Hrvatsku“ zbog hrvatske blokade pregovora, točnije zahtjeva da se ponašaju kao civilizirana država. Jer je Europa naučila Srbiju da ima pravo biti necivilizirana i – ukratko – Srbija.
Ne daju na sebe, a k tome još nekakvim pokatoličenim Srbima. Da se ne radi o Srbiji i Srbima, čemu svjedočimo i u Hrvatskoj, svakodnevno u porukama, izjavama, stavovima i biltenima srpske nacionalne manjine, čovjek bi se čudio. Međutim, hrvatski narod i javnost se potpuno navikla na te reakcije, a to nije dobro. To navikavanje.
Nikada u pristojnim odnosima, u pristojnom društvu, pristojnoj politici, kulturi, bilo kakvim ljudskim odnosima nije dobro steći naviku na ružne i loše stvari, ili na vrlo niske, pa i prljave kriterije i standarde. A ovo što radi Vučić je prljavi standard, posve neprimjeren u pristojnom svijetu.
Vučić i “opterećivanje prošlošću”
Vučić je istaknuo kako pokazivanje princu raketirane sobe i fotografija „nije fer i da se trebamo pokazati kao gospoda“, koja mora voditi računa o budućnosti, a ne nastavljati se opterećivati prošlošću. “Čemu bi sličilo da mi vodimo princa Charlesa po cijeloj Srbiji, a nema sela u kojem nećemo pronaći srpske izbjeglice iz Hrvatske” – ljutio se Vučić
Nisam siguran da je britanskom princu potrebno, ali i pametno, lagati, ako je imalo normalan i znatiželjan čovjek, bez obzira što je njegova uloga u britanskom političkom životu folklorna i simbolična. Usprkos britanskom podupiranju srpske agresije i pogotovo međunarodnoga prikrivanja srpskih zlodjela i odgovornosti za, u Europi, neviđena zla nakon Drugog svjetskog rata, Britanci, pa ni princ, nisu budale. Oni svjesno podupiru takvu Srbiju, ciljano su poslali princa na razgovor s Vučićem i Nikolićem, iako je to u oba slučaja težak rizik zbog primitivizma kojim oba isijavaju u javnosti, a pogotovo zbog svoje prošlosti. Međutim i princ mora ponešto žrtvovati za Britaniju. Pokazivanje „srpske nejači“ će prihvatiti ako im to bude odgovaralo i ako žele poslati takvu političku poruku. Jer, Vučić je odavno morao potpisati protokol o posjetu princa, na koji ne može nikako osobno naknadno utjecati.
Ali može mu govoriti prilikom susreta što hoće. Mogu umjesto njega i drugi ministri.
Licitiranje brojkom “proteranih Srba”
Srbijanski ministar unutarnjih poslova pokazao je kamo vodi vremenski odmak od zauzimanja jasnih stavova prema Srbiji i prije svega prema svemu što Hrvatsku na bilo koji način dovodi u vezu sa Srbijom. Licitacija „srpskom nejači“, koja je počela odmah nakon vojnoga debakla u Oluji, s vremenom je od lažnih dvjesto tisuća protjeranih Srba neopaženo dospjela do brojke od dvjesto pedeset tisuća, a već su do danas otkrili da se radi o najmanje tristo tisuća Srba. A nisu praktično ni započeli brojiti.
Čovjek se u čudu mora pitati – odakle im više izviru ti Srbi, jer kako stvari stoje nužno je istražiti te mogućnosti. Ili su bili skriveni negdje u podzemnim špiljama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, oni koje su tijekom Drugog svjetskog rata pobili ustaše, ili su uskrsli, ili su iskoristili izbjeglice s Bliskog istoka i prekrstili ih na brzinu, te od njih napravili novu srpsku armiju za neke buduće ratove protiv – ustaša i „Turaka“. Zbog toga je Porfirije u Zagrebu. Ili jednostavno lažu.
Međutim to se, kako god bila srpska posla, tiče i Hrvatske i nije dovoljno izreći samo – srpska posla i odmahnuti rukom. Jer svijet nakon stotinu godina muljanja, petljanja, laganja i bizantizma u svakom pristupu i kontaktu jednostavno misli da to nisu – srpska posla. Već ozbiljna posla.
Pogotovo to ne misle pristalice i fanovi raznih plementih dinastija, kraljevskih obitelji utjecajnoga svijeta, koji je ovih dana boravio i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali nije u Bosni i Hercegovini. Ne bar tijelom, ali jest duhom. Zbog toga je britanska politika preko prinčevih usana izustila riječi o mostarskom mostu, ističući da je princ zaljubljen u – mostove. Ovu poruku treba i te kako ozbiljno analizirati u Zagrebu, jer Britanci ne pišu ništa bez dubokih promišljanja i analiza, niti je princ govorio o mostovima u Bugarskoj ili Sloveniji kad ih već toliko voli. Britanci ne planiraju posjete “državama regije” slučajno preskačući središnju, u kojoj su njihovi vojnici i politika dodirnuli međunarodno dno kompromitacije, što samo znači da su imali strašno jak interes. Kakav?
Ne odvedoše princa među „prognane Srbe“
Vučić bi vodeći princa među „prognane Srbe“ zasigurno mogao naletjeti na minu, ako bi ga princ kojim slučajem pitao, jesu li među njima i ljudi, tisuće njih koji su s rukama krvavim do ramena, jednostavno sklonjeni u Srbiju, zbog bijega od zaslužene kazne, ali i zbog nužnosti skrivanja takvih tisuća tipova, radi održavanja namirisane i obrijane Srbije.
Međutim, princ ga to neće pitati, jer to ne odgovara njegovoj vladi, koja je detaljno, kao i uvijek kad su Britanci u pitanju, isplanirala i posjet, kao i njegovu svrhu i ciljeve. Princ je britanski izvozni brend, pa, iako ga pogotovo naši novinari poučeni valjda protokolom ili stereotipima koje radi održavanja javne osobnosti članova kraljevske obitelji predstavljaju kao živo biće s određenim interesima i stavovima, on u ovakvim posjetima nije – živo biće. A pogotovo ne smije biti samomisleće.
Njemu je sve propisano, od riječi do riječi, i to ne rade tipovi kao naš Grmoja ili Manjkas, već iznimno obučeni ljudi koji od svake riječi znaju uraditi politiku i od svakoga osmijeha političku poruku. Međutim, čak i usto, princu nisu zabranjene i nedostupne javne informacije, čovjek ima nešto i godina i vrlo je vjerojatno da nije kreten. To znači da dovoljno zna o svemu što Vučić i kompanija mogu pokušati plasirati u javnost. Zna on njih.
Bezobrazluk i laž postanu legalni u komunikaciji, neka vrsta stečenoga javnog prava, a samo je korak do političke legalizacije takvog odnosa. Treba li nekome u Hrvatskoj ponavljati kako laž, pa umnožena laž, pa milijun puta ponovljena, pa certificirana i službenom znanošću i diplomacijom, ako se ima nešto države, postane lektira za kompletan svjetski establišment i izvorište stereotipa o genocidnosti Hrvata. A to je uvod u svaki razgovor o bilo čemu danas. Primjer smo više puta navodili, a radi se o knjizi „Anatomija fašizma“ Roberta O. Paxtona. Ne plaćaju Srbi džaba Savu Štrpca, jer u njihovoj nacionalnoj povijesti nema sućuti niti posebnoga kršćanskoga milosrđa, što svjedoči praktično donedavna crta ubijanja „voljenih vođa“ od Karađorđevića do Đinđića. Srbi bi Savu Štrpca i slične, ako bi im zatrebalo, ili sakrili u najdublje špilje za neka nova stoljeća ili jednostavno poslali na plivanje Savom ili Dunavom.
Svaki uloženi dinar u Savu se isplati, jer Savo dnevno štanca laži koje uz pomoć jako dobro razvijene i profesionalne diplomacije, cijeloga antifa pokreta u Hrvatskoj, te tisuća znanstvenih kanala, plasira u svijet. Na te stvari treba naći primjeren odgovor.
Pusićka: Šešelj remeti idilu u “regionu”, a to nije dobro
A to nije odgovor Vesne Pusić. Ministarka, odnosno bivša ministarka, je komentirala srbijansko ponašanje zbog ignoriranja pakiranja Šešelja i isporuke prema Haagu, na antifašistički način. Dakle, Vesna misli da Hrvatska treba imati jasan stav da to nije dobro. Da će to naštetiti dobrim odnosima i postignutom razumijevanju u regiji, te da Šešelj vraća stvari na početak, što tvorcima neke nove asocijacije nikako ne odgovara.
Koga briga za stav ako ga je svrha samo imati? Valjda bi stav trebao biti polazište praktičnog postupanja.
Za razliku od mnogih Hrvata, ja mislim da utjecajni centri čiju politiku manje-više provodi Haaški sud u ovome slučaju, iz samo njima znanih razloga, jako cimaju Srbiju spremajući ju za neku trgovinu. Jer Šešelj u Srbiji nikako ne odgovara Srbiji. Čini je ranjivom, ucjenjivom, a oni koji su Voju poslali Vučiću i Nikoliću, nisu to uradili da naude Hrvatskoj, jer su nam u biti nabacili volej. Naravno, kad nam obje noge ne bi bile – lijeve i, kad ne bismo isključivo svoju politiku usmjeravali na prepucavanje s Beogradom, nego prema onima koji nešto namjeravaju s Hrvatskom, umjesto Beograda. A to nije Vučić.
Vojo je lanac kojim se Srbiju drži na uzdi i to njima više smeta nego bilo kome drugome.
Dakle, kako se odnositi prema Vučićevoj „mudrosti i gospoštini“?
Onako kao princ, kojem je Vučić onako srpski protresao ruku do te mjere da je čovjek od straha morao obrisati znojave dlanove o kaput, dolazeći na trenutak sebi i ne znajući čeka li ga tek nakon toga kakav zagrljaj, lupanje po plemenitim leđima i eventualno slinjenje po aristokratskom licu. Ne dao Bog da su poslali mlađahnu vojvotkinju, tek bi tada bila frka, ovako Camilla može podnijeti, navikla je uz svoga Charlesa. Dakle, imati svijest da su to Srbi, otrpjeti njihove bratske zagrljaje i – inzistirati na svome interesu.
Hrvatska vlada prema Srbiji prvi put reagirala kako treba
Ne može se uzimati kao mudra i pozitivna poruka čovjeka čija vlada i sve državne i društvene institucije svakodnevno truju svoj narod prekopavanjem prošlosti stare sedamdeset godina i lažući beskupulozno o svemu, a s druge strane istine iz neposredne i još neosušene prošlosti jednostavno ne želi čuti. Niti prihvatiti.
Srećom to izgleda hrvatska vlada zna, pa je reagirala prvi put kako treba prema Srbiji i njenim europskim papazjanijama. Blokadom pregovora. Jednostavno, Srbima se ne smije dopustiti graditi lažni senzibilitet velikim riječima, tako tipičnim u njihovoj nacionalnoj memoriji i tradiciji.
Jer na tom navodnom senzibilitetu se gradi politika, zatim kompletan odnos dvaju naroda i stvaraju pretpostavke za neke nove susrete i događaje u bliskoj ili daljnjoj budućnosti.
Kad se radi o takvim „sitnicama“ ne može se računati na diplomatsku pristojnost, ili uopće hiniti pristojnost. Divljaku i lažljivcu treba prvo pokazati odnosom da je divljak, a ako se mora, to mu i javno reći. A i jedno i drugo nije stvar niti način preodgoja srpskoga naroda, nego nužna poruka senzibiliteta prema osjećajima i stanju svoga naroda, koju moraju svakodnevno pokazivati – hrvatski političari.
Bit će izuzetno opasno ako se hrvatska politika kao do sada, bude svodila na reakcije na srpske provokacije i spinove, zahtjeve i prijedloge, jer u defenzivi i povremenim reakcijama isključivo radi umirivanja svoje javnosti ili postizanja kakvih trenutnih politikantskih ciljeva nacionalna politika se prostituira kao ulična prostitutka, koja čak i ako zaradi tisuću eura nije postala elitna eskort dama.
Jednostavno, hrvatski nacionalni interesi moraju odmah prestati biti europsko mito za privlačenje Srbije.
