Javna percepcija Bandića, Mamića, Sanadera, Rončevića, Glavaša… danas je usko vezana s optužbama i nosi njihov pretežiti biljeg, bez obzira što ni u jednom slučaju nema – pravomoćne presude. Zapravo nema nikakve. A da do njih i dođe – nakon tisuća isfabriciranih “istina” u javnom prostoru – tko će povjerovati u utemeljenost tih presuda
Ne možemo se oteti dojmu kako su se dinamika objavljivanja i plasiranja informacija u javnost uvijek ravnali prema konkretnoj osobi i pretežitim namjerama i političkim interesima oko te osobe, pri čemu je daleko najvažnija komponenta javnih kampanja, pojedinačnih informacija i afera bila isključivo određena suparničkim političkim ciljevima i interesima, koji su bili važniji od informiranja ljudi.
A cilj javnoga prokazivanja je uvijek zastajao samo na – oduzimanju političke prednosti.
Uvijek su javne kampanje ovisile o njihovoj političkoj pozadini, bez obzira na težinu nedjela, a često nije bilo nužno niti da se u središtu afere nađe provjereno nedjelo, odnosno nevaljaština državnog dužnosnika ili ljudi u politici. Bit stvari je bila u demonstraciji medijske moći, čemu je sve bilo podređeno. Kompletne politike su nastajale na takvom medijsko-političkom obrascu, a na njemu smo iz komunizma naslijedili i cijele političke dogme.
Tako je kampanja oko Tuđmanovog prikrivanja uloga na štetnom računu Zagrebačke banke koji je nezakonito “provalila” zaposlenica banke Ankica Lepej dobila antologijske razmjere i godinama se koristila kao argument u detuđmanizaciji Hrvatske, pri čemu su se na taj argument lijepile etikete svim članovima obitelji Tuđman, a informacija o njegovoj štednji na banci bila zapravo jedino uporište za čitav niz optužbi o nepotizmu, klijentelizmu, diktaturi, pa sve do razvoja čitave političke doktrine o – nevaljalosti države koju je on sa suradnicima utemeljio.
Heroina Lepej, junak Mesić, razbojnik Bandić…
U tom slučaju se Ankicu Lepej predstavljalo usuglašenom medijskom kampanjom kao nacionalnu heroinu, a otkaz koji je sasvim zasluženo dobila predstavljan je kao još jedan dokaz Tuđmanove zloće i diktatorskog profila državnoga poretka.
Stjepan Mesić je nakon dolaska na čelo države od prvoga dana sudjelovao u nizu sumnjivih poslova, među kojima su najizraženiji nevjerojatni udari na državni poredak, od dilanja transkriptima vrhunske tajnosti iz Ureda Predsjednika, do otvaranja tajnih arhiva stranim televizijskim kompanijama. U ovom slučaju javnost je te njegove postupke zapravo u pretežitom smislu već tada, a dijelom to čini i danas, cijenila i vrednovala kao svojevrsno rušenje diktature i izraz uvođenja demokratskih i slobodnih principa u državni poredak, iako se po svim postojećim principima suvremenog svijeta radilo o teškim zloupotrebama i udarcima na same državne temelje i elementarne principe funkcioniranja države. Figurativno rečeno, razbojnik je i u ovom slučaju predstavljen – junakom.
Mesića nikada ozbiljno nije oštetila poznata međunarodna afera Patria, usprkos tvrdnjama finskih državnih ustanova da je sudjelovao u velikoj korupciji, niti je u javnosti predugo živjela i inspirirala radoznalost medija i novinara njegova izjava da mu je za stanove koje je kupio nekoliko milijuna kuna posudio nekakav prijatelj u Sloveniji.
S druge strane Bandić je godinama medijski pripreman za uhićenje, jer su oko njega, pogotovo otkako je postao problem suparnicima u SDP-u, dnevno fabricirane afere zbog kojih se nužno postavlja pitanje, ili su mediji i novinari lažljivci i klevetnici koji moraju odgovarati za gomilu laži i krivotvorina, ili je Bandić razbojnik kakvoga nema nadaleko. Moguće je i jedno i drugo, ali nitko živ to ne može sa sigurnošću ni nakon deset godina reći.
I medijske i sudske presude u službi političkih obračuna
Upravo iz te nesigurnosti izvire pravo na arbitrarnost vladajućih politika za postupanje kakvo im odgovara.
Karamarka su godinama mediji optuživali za navodnu aferu Soboli, iznosili su se podaci o korupciji, navodnom kriminalu, toliko da je to postalo polazištem „neupitnih“ javnih istina, bez obzira što više nikome ne pada na pamet provjeriti, istražiti i u konačnici dovesti barem na medijskoj razini to pitanje do kraja. Naravno, državne institucije nisu ni pokušale reagirati na te objave, niti dati odgovor javnosti krije li se stvarno iza tih objava kriminal, ili klasična zloupotreba medijskih sloboda i odgovornosti.
Javnost je tijekom zadnje dvije godine mandata Zorana Milanovića na sporednim medijskim kolosijecima, zbog potpune kontrole mainstream medija, saznavala za informacije iz vladinih resora koje su blago rečeno zvonile na uzbunu i ukazivale ne velike zloupotrebe u državnim institucijama.
Niti o tim informacijama najčešće se nikada nije očitovala nijedna državna institucija nadležna za istragu i provjeru tih informacija. Državne institucije ostale su pasivne i na otvorenu sumnju u zlouporabu ministra Kotromanovića koji je koristio pogodnosti ruskih investitora u privatne svrhe, svodeći to na – sukob interesa. Da ne spominjemo priče o Matićevoj invalidnosti, invalidnosti i braniteljskom statusu Hercega antiprosvjednika, desetine sličnih, koji su mogli nekažnjeno raditi što su htjeli, ako su bili produkt vodećih medija i vladajuće politike.
Slučaj Mamić kao odgovor na slučajeve Lovrić, Sabo, Vlahušić, Ferenčak…
Ako se prisjetimo slučaja sisačke županice Marine Lovrić Merzel, vidljivo je da su mjesecima, usprkos vrlo detaljnim i dostupnim informacijama o potencijalnim zloupotrebama, državni vrh i nadležne državne institucije bili posve pasivni dok nije donesena politička odluka.
Slična stvar je bila i u slučaju Sabo i njegovih nevaljaština, slično je bilo u slučaju Vlahušić, prije toga u slučaju Ferenčak, a pogotovo je nevjerojatne dimenzije dosezao Zdravko Mamić i njegov već legendarni „lopovluk“ o kome se godinama stvarao mit, da bi tek u jeku teških sukoba Milanovićeve vlasti i oporbe prilično očito država nasrnula na Mamića kao neku vrstu hadezeova satelita radi nanošenja štete HDZ-u.
Slučaj Sanader je bio, i još je, pogotovo indikativan.
U trenutku neočekivanog odlaska s pozicije predsjednika Vlade, ali i pozicije predsjednika HDZ-a, prema njemu je – i to najtežim oružjem – pokrenuta kampanja iz medija, koju je nedugo nakon toga potvrdila i akcija državnih institucija. Sanader nije imao nikakvih izgleda. Upravo onoliko koliko su ga veličali njemu skloni mediji, prije svih Jutarnji list, s tolikom žestinom je izvrgnut nevjerojatnom javnom linču.
Sud nije ni trebao raditi, jer je presuda donesena i prije bilo kakve reakcije državnih ustanova.
Sanader je proveo u zatvorima preko pet godina, da bi danas svi njegovi slučajevi bili na samome početku, a osnovica svih optužbi izravno ovisila o – nekolicini nimalo vjerodostojnih javnih osoba.
Javna percepcija Bandića, Mamića, Sanadera ili Rončevića je danas usko vezana s optužbama i nosi njihov pretežiti biljeg, bez obzira što ni u jednom jedinom slučaju nema – pravomoćne presude. Zapravo nikakve.
Da sud sutra osudi bilo koga od tih ljudi, da su pred stotinama svjedoka ubili čovjeka, ukrali bilo što ili uradili bilo kakvu nevaljaštinu, kako vjerovati u takvu presudu?
A kako tek vjerovati medijima koji o tome godinama pišu?
Tandem Nobilo-Fehir i Glavaševa sudbina
Slična je sudbina zadesila i Glavaša, koji je godinama bio „zločinac“, godinama suvereno upravljao Osijekom i Slavonijom, iznosili su se „dokazi“, posebno su antifa mediji i antifa udruge bili gorljivi, prije svih Teršelič i Pusići, zgražala se „međunarodna zajednica“ zbog njegovih „zločina“, da bi tek stradao tijekom procesa pristupa Europskoj uniji – i to na temelju svjedočenja posve imbecilne pojavnosti maloljetnoga ubojice koji je priznao nedjelo, nekakvog Krunoslava Fehira kojeg je bilo tragikomično gledati pod rukom notornoga Ante Nobila kako poziva Glavaša na – suočavanje sa zločinima, jer se, eto, on suočio i olakšao si – savjest!?
Tko se danas više sjeća toga tipa i njegovog svakodnevnog javnog kajanja pred medijima, kada je uz tešku muku uspijevao izrecitirati dvije-tri rečenice sa subjektom i predikatom koje mu je pripremio Nobilo?
Zemlju trese nevjerojatan skandal s golemim korupcijskim potencijalom oko remonta zrakoplova u Ukrajini, prije toga su javno objavljene informacije o nestanku plana obrane zemlje iz vrha MORH-a, prije toga je javno “provaljen” hrvatski obavještajac, a sve te informacije su, čini se, poslužile samo u svrhu javnih političkih obračuna. Ni u jednom slučaju nema završnog potpisa države i javne informacije koja bi se imala držati – neupitnom. Nema ni nagrade ni kazne, ničega.
Dokumenti o teškim zloupotrebama policijskog USKOK-a, zatim cijeloga Ministarstva unutarnjih poslova na najvišoj razini odlučivanja, su ostali negdje u zraku, a još nisu izblijedjele slike nevjerojatnoga nasrtaja specijalne policije na prosvjednike u crkvi sv. Marka u Zagrebu.
Desetine informacija ukazuju na teške zloupotrebe u Ministarstvu zaštite okoliša, Ministarstvu kulture, na Hrvatskoj radioteleviziji, svjedočimo skandalu nevjerojatnih razmjera u HAVC-u s filmom koji krivotvorinama teško optužuje Hrvatsku pred cijelim svijetom, na svakom koraku svjedočimo nekompetenciji, neznanju, sramotnom preklapanju interesnih nadležnosti između nositelja javnih i državnih funakcija i njihovih članova obitelji, sve do nevjerojatnih propusta u sferi državne sigurnosti i pogotovo u odnosima sa Srbijom.
U gotovo svim ovim javno dostupnim skandalima, zbog kojih bi se tresla država u svim demokratskim društvima i zemljama, više je nego očito da državne institucije ne postupaju bez izrazitog naloga aktualne vlasti i nositelja vladajućih politika.
Postavlja se pitanje – što je stvarni cilj ovih informacija u javnosti?
Svugdje u svijetu cilj objavljivanja informacija o nezakonitostima ili osnovanim sumnjama su signal državi za pokretanje svih institucija u rasvjetljavanje tih događaja i utvrđivanje utemeljnosti objavljenih informacija. Drugim riječima, mediji i država djeluju na određen način sinkronizirano u funkciji razvoja društvene higijene, pri čemu su razvijeni temeljni obrasci političkog ponašanja koje nitko nikada ne pokušava ignorirati ili prevariti. U Hrvatskoj – ništa.
Ciljano stvaranje organiziranog kaosa
Po svemu sudeći u Hrvatskoj se u jednom polustadiju posve invalidne demokratičnosti društva, zrelosti javnih i društvenih institucija i općoj političkoj kulturi nacije, sve ove informacije isključivo doživljavaju kao nešto posve prirodno, normalno, uz normalno očekivanje da se koriste samo i isključivo u borbi za vlast, prevlast ili političke pozicije. Pritom se razvija klasičan navijački obrazac, prema našima i njihovima. Je li to kaotični razvoj stvari, ili ciljano stvaranje organiziranog kaosa?
Ja sam siguran da je ovo drugo. Kako je to moguće?
Novinar se mora pitati, ako naravno nije plaćenik neke od zaraćenih grupacija, a ima na sreću i takvih, zbog čega, s kojom opravdanošću objavljuje dokumente, tvrdnje na temelju točnih spoznaja, zbog čega uopće piše svoje tekstove, izvješća, komentare i što s tim želi postići?
Naime, posve je postalo nebitno, kako u općoj javnosti tako i, prije svega, u državnim i političkim institucijama višestruko javno objavljivati tisućama čitatelja da recimo na riječkom Općinskom sudu doslovno ponovno nakon četrdeset godina Vinko Sindičić ubija svakodnevno, ovaj put ne pištoljem i ne na račun jugoslavenske Udbe, nego očito uz njezinu pomoć, hrvatskog mučenika i državotvornog političara Nikolu Štedula. Iako se stječe dojam, koji namjerno stvaraju nositelji državnih funkcija svojim ignoriranjem, da nema nikakve koristi od isticanja ovakvih pitanja, nije tako. To je jedini način.
U društvu je zavladao posvemašnji relativizam svih vrednota, pa je svakodnevno sve besmislenije govoriti o javnosti, a da o političkom značaju izvan stvarne moći odlučivanja u državnim institucijama ni ne govorimo. Ali jedini način je, usprkos tome i zapravo najviše zbog toga, isticati te probleme i zakonitosti koje se pojavljuju u stotinama primjera i slučajeva ovakvog namjerno stvorenoga društvenog kaosa. Jedino zbog toga i ističem sve navedene primjere, jer imaju istu zakonitu podlogu. To je za današnje novinarstvo, ali i koliko-toliko nezavisnu političku scenu, postalo pitanjem svih pitanja, jer je alternativa zastrašujuća. Kamo ovo sve vodi?
Razaranju elementarnih društvenih vrednota na valu sveopćega relativizma s jedne strane, i s druge strane potpunom otvaranju vrata za legalizaciju najtežih kaznenih djela u području zloupotrebe države i državnih institucija. Jer sve se to svrstava pod – politiku. Politika kao pojam i kategorija ne smije postati kišobran za sve ono što se nastoji izuzeti iz kontrole društva i skloniti izvan dohvata čovjeka. A to se nastoji postići modelima i načinom koji sam istaknuo.
To je uvijek prvi korak k potpunom urušavanju prihvatljive i legitimne države, što je samo korak od uvođenja svojevrsne diktature, koja će što je najciničnije, imati i svojevrsno opravdanje na taj način.
Jer se u potpuno urušenim elementima na kojima počiva društveni poredak bilo kakav red može držati poželjnim i opravdati se nužnošću, kakva god ona bila.
