se da odrasla osoba, doktorant političkih znanosti, poliglot i karijerno uspješna žena kao što je Kolinda Grabar Kitarović, zna gdje je početak, što generira slabosti i potiskuje vrline do isključenja u jednoj organiziranoj zajednici, pogotovo što je osobno na vrhu organizacijske strukture te zajednice, pa ako i nije vidjela prije dolaska na vrh, s vrha sigurno vidi i mora vidjeti cjelinu odnosa i realiteta. Ona odlučuje i suodlučuje, upozorava i svojim javnim porukama usmjerava društvene procese.
Na svečanosti obilježavanja Dana županije u Karlovcu, u nazočnosti predsjednika vlade Plenkovića, predsjednica Republike je, ako ćemo doslovno tumačiti njezinu poruku, najavila radikalan zaokret svih društvenih i državno-političkih pravaca u Hrvatskoj. Otvoreno je uprla prstom u najopasniju krizu. Istakla je da najznačajnija mjera u ovom trenutku treba biti “reforma našeg mentaliteta, kako bi se mislilo i radilo brže, odlučnije i organiziranije”.
Izuzetno ozbiljna poruka.
Nećemo stoga ni pomišljati na mogućnost da Kolinda Grabar Kitarović misli na još razorniji, defanzivniji, pacificiraniji i devijantniji mentalitet, jer za to se javno ne zalaže ni Maras. Iako pozivaju na ozbiljan oprez riječi kao “reforma”, koje, uz to, što zbog goleme inflatornosti naslijeđene još iz komunizma, što zbog sustavnog stimuliranja tih mantalnih preferencija u prijelazu epoha bez stvarne tranzicije društvenih pravila tjekom zadnjih trideset godina, u sebi nose klicu korekture poretka, a korekcije u situaciji kad se ukazuje na krizu mentaliteta, nisu dovoljne, valja uzeti ozbiljnim riječi koje ukazuju na problem upravo mentaliteta.
Ako ništa drugo, valja vjerovati da odrasla osoba čija društvena pozicija uveliko ovisi od povjerenja ljudi kojima se obraća takvim porukama, ne polazi od stava da su ti ljudi neinteligentni, primitivni i da će pomisliti da je problem s mentalitetom izraz nevaljalosti pretežitog broja hrvatskih ljudi, s tim i naroda, pa da će upravo u preodgoj naroda krenuti predavanjima, javnim pogrdama i kritikama u obraćanjima, kombinirano s obrazovnom reformom Budak-Divjak-Plenković. Uz možebitno razvlašćivanje ljudi i naroda koje je zahvatio zloduh kvarnog ili nedostojnog mentaliteta.
Mentalitet je bolje izgovoriti, potpunije je i vjernije, kao stanje duha, jer najvjernije upravo taj hrvatski izraz ukazuje na individualno raspoloženje, te javno opipljivo kolektivno stanje raspoloženja u društvu. Nadam se da Predsjednica nije naumila zamjeniti narod u svojoj viziji reforme mentaliteta, te iskoristiti globalnu blagodat migracija, pogotovo uslijed stanja – trči trči pa čovjek u velikom dijelu Hrvatske zbog iseljavanja domorodaca.
Ostavimo se tih zlogukih pretpostavki, ako ništa drugo, bar zbog toga što do sada Predsjednici nitko nije usprkos svim slabostima, mogao pripisati nekakvo zločinstvo ili neku vrstu mafijaške naravi.
Pogotovo kad uz nužnost reforme duha naroda, Predsjednica naglašava da je cilj misliti i raditi brže, odlučnije i organiziranije. Naglasimo ovo – misliti!
Kriza duha nastaje upravo u potcjenjenosti mišljenja, nepotrebnosti razmišljanja, na što se onda uvijek nastavlja tzv. mišljenje tuđom glavom, pa slijedi poslušnost, afirmacija prosječnosti nad izvrsnošću, što nužno i prosječnost srozava na sve mizerniju razinu vukući za sobom po inerciji i na toj ravni uspostavljenim društvenim normama sve pripadnike zajednice, istovremeno isključujući sve one koji se ne uklapaju ili strše iznad te ravni. Tako nastaje kriza duha, prema modelu anegdote o Napoleonu koji je za glavu višem generalu rekao da ga lako može lišiti prednosti, ako nastavi toliko stršati u razgovorima.
Što ju međutim producira?
Negdje mora biti početak.
Nadam se da odrasla osoba, doktorant političkih znanosti, poliglot i karijerno uspješna žena kao što je Kolinda Grabar Kitarović, zna gdje je početak, što generira slabosti i potiskuje vrline do isključenja u jednoj organiziranoj zajednici, pogotovo što je osobno na vrhu organizacijske strukture te zajednice, pa ako i nije vidjela prije dolaska na vrh, s vrha sigurno vidi i mora vidjeti cjelinu odnosa i realiteta.
Ona odlučuje i suodlučuje, upozorava i svojim javnim porukama usmjerava društvene procese.
Zato je za očekivati:
I
Nadam se da Predsjednica svjesna i svoga lutanja u primjeni toga modela, te da je odlučila poticati totalno drugačija pravila djelovanja društvene organizacije, a za primjer poći od svoga ureda i sebe same. Za početak, potvrda da je tako, vjerojatno će biti čitav niz otkaza u njezinoj blizini. Ako ozbiljno misli reformirati mentalitet, to je prvi test.
Prvo, svi smo bili djeca i svi znamo da se nikoga od nas nije naučilo koristiti mozak, ako nismo znali da bez njega ne možemo rješiti problem s kojim smo suočeni, a odgajatelji nam nisu htjeli to rješavati umjesto nas. Da su to radili naši roditelji, djedovi, bake, svećenici i učitelji, usprkos odrastanju ništa ne bi naučili, a mišljenje bi nam bio nepotreban alat. Od malena su pred nas postavljali izazov odgovornosti za donošenje odluka, a u obiteljima, u razredu, na vjeronauku, na igralištu svi smo znali tko među nama nešto radi bolje i spretnije od onoga drugoga, pa se uvijek onome tko je najbolje računao u obitelji davalo da nešto izračuna, tko je najbolje kuhao, kuhao je, tko je najbolje znao pisati predstavljao je razred na natjecanjima, tko je najbolje izvodio jedanaesterce, izvodio ih je. Tako su zajednice bile uspješne u natjecanju s drugim zajednicama, ostvarivale korist svim svojim članovima, a svi su upravo zbog svoje koristi i dobroga osjećaja uspješnosti, nagrađivali one najbolje. Tako bi se uspostavljao duh pobjedničke pripadnosti, ali i osoban osjećaj potvrđene vrijednosti i uspješnosti. To je model uspjeha koji primjenjuju sve uspješne zajednice još iz pracivilizacije i pećinskog čovjeka. Zato je svatko tko odustane od toga modela neuspješan ili zao, pa u velikoj većini primjenjuje taj model u svojoj obitelji, a posve suprotan u okruženju. Utoliko je opasniji, ukoliko su mu mogućnosti utjecaja i presudnog odlučivanja veće. Nadam se da Predsjednica vidi da je odustajanje od ovog modela glavni problem u Hrvatskoj, da je svjesna i svoga lutanja u primjeni toga modela, te da je odlučila poticati totalno drugačija pravila djelovanja društvene organizacije, a za primjer poći od svoga ureda i sebe same. Za početak, potvrda da je tako, vjerojatno će biti čitav niz otkaza u njezinoj blizini. Ako ozbiljno misli reformirati mentalitet, to je prvi test.
II
Uvijek se potrebe razvijaju i nove stvaraju sukladno svojim mogućnostima, vodeći pri tome računa da su najvažnije potrebe one koje su nam presudne u stalnoj provjeri naših sposobnosti u odnosu na prirodu i druge ljude, pri čemu su uz održanje i opstanak, zaštitu i mir, najvažnije potrebe upravo alati s kojima ulazimo u sudjelovanje na natjecanjima sa ostalim zajednicama. U organiziranim društvima se ljudi ne oslanjaju na pretpostavke, nego sve ove prioritete i pravila po kojima se svi ravnaju, bili svjesni važnosti prioriteta ili ne, propisuju kao odluke organizacije i jamče ih organizacijom.
Drugo, od prvih svojih koraka učili su nas i sve naučili da možemo pojesti koliko imamo pred sobom, ispiti vode koliko ima u čaši, a ako želimo više mora biti i vode i hrane dovoljno, ali tako da svu vodu i hranu ne popijemo i pojedemo tjekom jednoga dana, te da ostale dane skapavamo od žeđi i gladi. To, uz to što je opasno za život, slabi naše mogućnosti stvaranja i proizvodnje, bili težaci, bili matematičari, pa smo osuđeni ili skapati, ili moliti uspješnije i bolje od nas pomoć. No, naučili su nas također da pomoć ne može biti trajni izvor hrane i vode, jer u tom slučaju postajemo ovisnici o volji naših konkurenata, što može dovesti do ropstva, odnosno ograničavanja naše osobne slobode. A ako donosimo odluke za pripadnike svoje zajednice, i njihove. Zato ljudi vode računa, koristeći mozak i alatku mišljenja da zadovoljavaju svoje potrebe po strogim prioritetima od kojih ovisi njihovo postojanje. Prvo valja jesti, zatim se odjenuti, pa tek onda razmišljati o kupnji auta. Uvijek se potrebe razvijaju i nove stvaraju sukladno svojim mogućnostima, vodeći pri tome računa da su najvažnije potrebe one koje su nam presudne u stalnoj provjeri naših sposobnosti u odnosu na prirodu i druge ljude, pri čemu su uz održanje i opstanak, zaštitu i mir, najvažnije potrebe upravo alati s kojima ulazimo u sudjelovanje na natjecanjima sa ostalim zajednicama. U organiziranim društvima se ljudi ne oslanjaju na pretpostavke, nego sve ove prioritete i pravila po kojima se svi ravnaju, bili svjesni važnosti prioriteta ili ne, propisuju kao odluke organizacije i jamče ih organizacijom. Odstupanja se ne toleriraju, jer ugrožavaju i kolektivne i osobne ciljeve pripadnika zajednice. Onaj tko bolje vodi o tome računa sigurniji je, neovisniji, uspješniji i zadovoljniji. To je presudno za duh čovjeka, ali i zajednice. Zato očekujem od Predsjednice da primjenom ovoga prapovijesnog modela, provjerenog i dokazanog kroz sve civilizacijske epohe, potakne, zatraži od suradnika i nositelja društvene odgovornosti, sveopću primjenu u Hrvatskoj, s istovremenim procesima obeshrabrivanja i destimulacije, do kažnjavanja svih koji u ime hrvatskog naroda rade suprotno.
III
Ako Predsjednica misli iskreno i ozbiljno, ako zna o čemu govori, onda bi odmah trebala javno zatražiti uvođenje pravila u djelovanju organizacija hrvatske narodne zajednice koja su se povijesno pokazala uspješnima. Neke od njih smo naveli. Morala bi zatražiti primjerice od Vlade jasno argumentirano i svim pripadnicima zajednice razumljivo objašnjenje zašto s gotovo pola milijarde kuna Pavićevo mirovinsko ministarstvo financira reformu obrazovanja, zašto Divjak potpisuje milijunske ugovore s Filozofskim fakultetom u Zagrebu a ne s nekim drugima, zašto grcaju ostala hrvatska sveučilišta i po kojim, izuzev Budakovim kriterijima se stvara sveučilišna struktura zajednice, što se kupuje tim ugovorima, u što je do sada potrošeno milijardu kuna…
Treće, da sukladno modelima naprijed iznesenim, Predsjednica odmah pred sve pripadnike zajednice hrvatskog naroda postavi zadaću osobnog suočavanja s problemima zajednice, da im se odmah omogući obavezno odlučivanje o zajedničkom interesu, te nadzor nad tim odlučivanjem, odnosno ocjena uspješnosti svih koji u lancu odgovornosti donose odluke. Prvi korak za to je licenciranje pripadnika hrvatske narodne zajednice, ili izdavanje potvrde o državljanstvu, a drugi ozakonjivanje ostvarivanja njihovoga prava na odlučivanje o sudbini svoje zajednice bez neravnoteže, specifičnosti i posebnih pravila koja narušavaju društveni sklad. Instrumentarij kojim se odlučuje je država i sve njezine institucije, kojih treba biti točno onoliko koliko je konkurentno i nužno za zaštitu zajednice, za njezino optimalno funkcioniranje, čvrsta zaštita pravila po kojima djeluje, te za poticanje svih najboljih ljudskih mogućnosti u svim sferama funkcioniranja zajednice. Država mora trošiti stečena ostvarenja po strogo uređenim prioritetima, kako ne bi pojela i popila zajedničke stečevine za jedan dan, a nakon toga zajednicu ostavila da skapava. Figurativno, država mora osigurati pripadnicima svoje zajednice auto s natjecateljskim potencijalom u svojoj kategoriji mogućnosti, ako će se natjecati na auto utrkama. Ne može svoga natjecatelja spremiti s magarcem na auto utrke, ili mu oduzeti stečeni auto i onemogućiti ga uspješno se natjecati. Da bi se to postiglo, najbolji među pripadnicima zajednice trebaju raditi ono u čemu su najbolji, i što su dokazali ili mogu dokazati u odmjeravanju s ostalim pripadnicima zajednice prema strogim mjerljivim pravilima, te u odmjeravanju s pripadnicima drugih zajednica u svijetu. Jedino u takvim okolnostima država može utjecati i jamčiti zaštitu onima koji prirodno nemaju mogućnosti brinuti se sami o sebi, ne ugrožavajući razvoj onih najsposobnijih I najproduktivnijih. Inače svaka socijalna skrb u drugačijim okolnostima postaje mučno opterećenje za zajednicu, otima se onima koji mogu i spriječava ih se da budu uspješni koliko bi mogli, a slabi pomoć onima kojima je potrebna. Tako se razvija defetizam i nemoć i jednih i drugih, stvara nezadovoljstvo i destruktivna egergija u zajednici, te zao duh ili loš mentalitet. Neuspjeh se ne smije nagrađivati, razmišljanje, a ne lijenost i poslušnost se mora poticati, pobjede, a ne porazi se moraju veličati i slaviti.
Ukratko, pravila koja se primjenjuju u obiteljima, moraju se primjenjivati i najstrože jamčiti u djelovanju narodne zajednice. Tako primjerice postiže uspjehe nogometna reprezentacija, jer Dalić nije dao desetku Bandićevu rođi, Pupočevom Srbinu ili Plenkovićevom kumu, nego Modriću ispod Velebita. Zato pobjeđuju, a rođe, Pupovčevi Srbi i Plenkovićevi kumovi bi izgubili i potakli gubitničko raspoloženje. Potiču ga u odlučivanju o interesima zajednice, zato ljudi bježe iz zemlje ili pristaju na suprotne vrijednosti svemu onome što su ih učili, prilagođavajući se nakaradnim pravilima.
Tako se uništava zdrav i stvara zao duh, tako se formira nakaradni mentalitet.
Konačno, ako Predsjednica misli iskreno i ozbiljno, ako zna o čemu govori, onda bi odmah trebala javno zatražiti uvođenje pravila u djelovanju organizacija hrvatske narodne zajednice koja su se povijesno pokazala uspješnima. Neke od njih smo naveli. Morala bi zatražiti primjerice od Vlade jasno argumentirano i svim pripadnicima zajednice razumljivo objašnjenje zašto s gotovo pola milijarde kuna Pavićevo mirovinsko ministarstvo financira reformu obrazovanja, zašto Divjak potpisuje milijunske ugovore s Filozofskim fakultetom u Zagrebu a ne s nekim drugima, zašto grcaju ostala hrvatska sveučilišta i po kojim, izuzev Budakovim kriterijima se stvara sveučilišna struktura zajednice, što se kupuje tim ugovorima, u što je do sada potrošeno milijardu kuna, zašto se ne plaća učiteljima četiri sata, tjednih obveza oko reforme i po čijoj su odluci postali zamjenska inačica nekadašnjim udarnicima tipa Alije Sirotanovića, kad su sklopljeni ugovori o nabavci “reformske” tehnologije, s kojim tvrtkama, pod kojim uvjetima; jer osnovni preduvjet poticanja mišljenja koje Predsjednica priziva je postavljati javno prava, bitna pitanja i jamčiti poštene odgovore, prije svega pod prijetnjom žestokih kazni onima koji ne pitaju, a moraju, i onima koji lažu ili skrivaju, a ne bi smjeli. Naveo sam ovaj primjer jer je upravo na tom pitanju Predsjednica snažno javno poduprla prema mišljenju stotina i stotina vrlo sposobnih ljudi katastrofalnu reformu i procese uništavanja mentaliteta nebrojenim generacijama unaprijed.
Tako se jedino potiče pobjednički duh, samopouzdanje, odgovornost ljudi, te zajednice u cjelini. I eto promjene mentaliteta.
Nadam se samo da se promjena mentaliteta neće pokušati ostvariti po modelu prizivanja duhova, kako je Izet Fazlinović pokušao uz pomoć vračare doznati gdje mu je rahmetli supruga sakrila dukate.
