Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada 
ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.
S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.
Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?
Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?
Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.
Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.
Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.
Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.
Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.
S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.
Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.
Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.
Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?
Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?
Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku
