TOMISLAV KARAMARKO: Za Tuđmanom u slavu ili za Mesićem u sramotu?

Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili će ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.

Karamarko je dokazao da je uspješan tehnolog osvajanja vlasti, pobijedio je sa svojom strankom na nekoliko zadnjih izbora. Dokazao je i da zna ustrojiti stranku, aktivirati je kao vrhunski organizacijski stroj i čvrsto držati uzde toga stroja u rukama. No pred njim su (a i pred Hrvatskom) po mnogo čemu ključni izbori. Za Karamarka su ključni, jer ni jedna pobjeda u proteklom razdoblju neće imati optimalan politički učinak, čak i na predsjedničkim izborima, ako izgubi parlamentarne. Za Hrvatsku su to ključni izbori, jer još jedan mandat ovakve koalicije predvođene SDP-om definitivno će za dugi niz godina učvrstiti strukture i trendove razaranja hrvatske državnosti. Od Hrvatske bi u tom slučaju ostalo samo ime. Ostao bi i nagomilani gnjev nacije koji bi sasvim sigurno kad-tad eskalirao u masovne nerede i neku vrstu nove nacionalne revolucije.

Å to s Hrvatskom?

Teško je reći promišlja li Karamarko i njegov stranački vrh stanje u Hrvatskoj na odgovarajući način. Ako isključimo tu i tamo poneku izjavu, poneku primjedbu i načelnu najavu promjena, deklarativnu spremnost za rješavanje nagomilanih problema, nitko još uvijek ne može jasno nazrijeti temeljne odrednice političkih namjera današnjega HDZ-a i načina i pravca vođenja države. Ako se vrh HDZ-a oslanja na činjenicu da ovakva današnja vladajuća koalicija, ovakav SDP i gotovo sumanuti predsjednik Vlade, sama po sebi izaziva nezadovoljstvo, besperspektivnost i ogorčenje golemoga dijela hrvatskoga naroda, pa neće biti problem biti bolji od njih, onda je to duboko progrešna kalkulacija. Sam po sebi dolazak na vlast može značiti trenutnu političku pobjedu stranke, može biti kanal za ostvarivanje osobnih karijera stotinama i tisućama aktivista, pogotovo iz strančica potencijalne koalicije, može zadovoljiti osobne apetite tisuća koji strpljivo čekaju državne jasle iz prikrajka. Tu se postavlja pitanje – što sa zemljom? Što s Hrvatskom?

Ljudi će nakon nekoliko mjeseci zaboraviti Marasa, Jakovinu, Pusić, Milanovića, kao što su već sada zaboravili Josipovića ili kao što su – usprkos nastojanjima svih dominirajućih medija da pokrivaju pogubne posljedice Milanovićeve i Josipovićeve politike sotonizacijom Ive Sanadera i HDZ-a – nakon nekoga vremena počeli sumnjati u konkretne namjere aktualne vlasti. Koliko se god Milanović sa svojim političkim kreaturama u vrhu države danas više trudi optužiti HDZ, toliko više čak i kod ljudi koji su ih podržavali, izaziva podsmijeh.

Karamarko na narednim parlamentarnim izborima može osvojiti vlast i upravo time strateški upropastiti stranku i svaku državotvornu simboliku HDZ-a. Zbog te mogućnosti on na tim izborima zapravo mora biti dvostruki pobjednik. Prvo, od ovakve vladajuće koalicije izgubiti izbore, usprkos golemoj neravnoteži medija i sramotnim kriterijima koji urušavaju već odavno i ljudske osobnosti urednika, novinara i autora, bila bi politička katastrofa za stranku. Bila bi i za hrvatski narod, jer u tom slučaju bi privremeno ostao bez ikakve nade, a što je još pogubnije, i onako uzdrmano samopoštovanje spalo bi na razinu potpunog defetizma.

Drugo, pobjedom na parlamentarnim izborima, Karamarko bi tek dobio u ruke vrući krumpir – upravljanje državom i hrvatskim društvom u potpunoj krizi i to na svim najvažnijim institucionalnim točkama. Od tog upravljanja i rezultata, koji ne moraju nužno biti trenutno matematički egzaktni i rukama opipljivi u životu hrvatskih građana zapravo ovisi budućnost HDZ-a u hrvatskom narodu. Čak i oni najvjerniji domoljubi koji tu stranku usprkos svim promašajima honoriraju zbog njezine uloge u stvaranju hrvatske države, posve sigurno bi potpuno digli ruke od nje ako ne bi jasno prepoznali pravac kojim vodi zemlju kao svoj.

Karamarkov inženjering s ljigavcima i volovima

Parlamentarni izbori, a pogotovo prvi ozbiljni politički potezi eventualne HDZ-ove vlasti biti će test i za Tomislava Karamarka. Teško je pretpostaviti da njemu nije jasno kako još uvijek iznad njegove glave, usprkos političkim pobjedama u zadnje vrijeme, visi ozbiljno nepovjerenje sjene Manolića i Mesića, njegovih karijernih političkih mentora. Karamarko bi kao iskusan političar morao razlikovati što je to potpora zbog gađenja prema aktualnoj vlasti i bivšem predsjedniku države i njihovim politikama, a što je to potpora koju zaslužuje svojim političkim porukama. I svojim suradnicima. I jedno i drugo su presudni kriteriji ocjenjivanja svake politike.

Sve ukazuje na to da Karamarko nastoji tipičnim inženjeringom osigurati prevlast na narednim izborima i dobiti mogućnost formiranja vlade. Pri tome kronično nedostaju istinska politička načela i poruke, koje bi nacija držala vrijednim potpore. Sklapajući koalicije s ljudima, koji godinama figuriraju na političkoj sceni, a nikada nisu emitirali nikakav miris ni okus, izuzev ljigavosti prevlačenja na utrženim funkcijama, otprilike kao pripeti volovi na livadama toveći se, Karamarko već sada poručuje kako mu načela i autentični hrvatski projekti neće biti prioritet. U politici je i tehnologija vrlo bitna, bez nje se ni jedan program ne može ostvariti, ali nesrazmjer između političkog inženjeringa i autentičnih nacionalnih interesa ne smije biti takav da zbog opstanka na vlasti žrtvuje naciju. Kao što nesrazmjer između pravde i prava čini državu lošom. To se jednom HDZ-u dogodilo u koaliciji s otvoreno neprijateljskim SDSS-om. Ostvariti brojčanu nadmoć nad ovakvom vladajućom koalicijom preko ljudi kao što su Darinko Kosor, zatim kako se javno špekulira Ratko Čačić, Milan Bandić i gomila takvih tipova, otpadnika Josipovićevog, Milanovićeva i Pusićkina vlaka – je moguće. Jednako kako je uz takvu koaliciju onda potpuno nemoguće iskoračiti iz latentne krize u zemlji. Jer u tom krugu nema ljudi koji su ikada nešto stvarali, njihova prepoznatljivost je uzimanje a ne davanje. A znanstvena fantastika bi bila preusmjeriti državu i društvo prema autentičnim nacionalnim vrijednostima hrvatskoga naroda.

Politički klonovi S.Miloševića, M. Špiljka i M. Planinc

Van svake sumnje je da većina tih tipova ne bi ni sekunde dvojila posve jednako biti na vlasti i služiti bilo kome, pokrivajući to političkim pragmatizmom ili čak razumom. Oni bi ovakvi kakvi jesu, bili uz tisuće svojih političkih klonova, oslonac i Slobodanu Miloševiću da je uspio pokoriti Hrvatsku, jednako kako su bili prije toga oslonac i Miki Špiljku ili Milki Planinc. Čak da to i nije tako, takva je javna percepcija o njima, a ona je temelj nužnog povjerenja nacije u svoju državu. Karamarko mora kao iskusan političar u svojim kadrovskim rješenjima i tehnologiji ustroja koalicije i eventualne vlasti – javnu percepciju uvažavati kao najtvrđu činjenicu. Otprilike kao u anegdoti – “ako ti trojica prolaznika jedan nakon drugoga kažu da si pijan, lezi i valjaj se”.

Sasvim konketno, umjesto da traži većinu skupljajući mrvice sa ljudima koji personaliziraju sve ono što se mora zauvijek najuriti iz hrvatske politike, jednostavno, mora snažnim programskim porukama izvesti na izbore golemi broj hrvatskih birača, koji do sada nisu izlazili. To su mu pokazali djelimično predsjednički izbori, koje je Josipović izgubio upravo zbog većega izlaska hrvatskih birača.

Ne može se Karamarko pokrivati stručnošću, znanjem i autoritetom minhenskog Instituta i očekivati da samo njihovo ime i osnovna ekonomska predviđanja budu dovoljni za povjerenje hrvatskoga naroda. Toliki provincijalci Hrvati ipak nisu.

Svaka budala zna da se kronična ekonomska kriza i golemi javni dugovi ne mogu riješiti preko noći. Svatko iz vlastitoga života zna da je za to potrebno vrijeme, ali prije svega vrlo opipljiv plan s uporišnom točkom u stvaranju konkurentne vrijednosti.

Sjaši Kurta i uzjaši Murta

Danas se sve, pa i hadezeova politka u Hrvatskoj, trude govoriti o previsokim troškovima, racionalnijem upravljanju zemljom, štednji i famoznim investicijama. Govoriti o nekakvim fantomskim investicijama, a zanemarivati najbanalnije kompetencije u institucijama, kompanijama i konačno samoj državnoj upravi, te na najvišim državnim točkama odlučivanja, usporedivo je s ovisnikom o kocki, koji ulazi u banku i traži potporu svome izumu s kojim će prevariti uređaj za kocku.

Karamarko ako želi najaviti promjene u Hrvatskoj, a ne samo promjene na vlasti, mora odmah poslati nekoliko ključnih, vrlo preciznih poruka. Sve se mogu svesti na dvije – vratiti i obraniti hrvatskom narodu identitet ili prevedeno – ime, te omogućiti mu preduvjete za zarađivati kruh, točno onako kako svaki Hrvat uspijeva u uređenim zemljama. Sav politički program se svodi na te dvije zapovjedi. Iz njih jedino smiju poteći eventualne koalicije, a bez njih su sve to koalicije značenja – sjaši Kurta i uzjaši Murta.

Ljudi su garancija svega, među ljudima. Ako Karamarko zadrži vrlo uzak krug kadroviranja za tisuće eventualnih političkih, menadžerskih i svih mjesta na kojima će se donositi odluke, ako ne iskorači iz stranke i ne zahvati na hrvatska sveučilišta, u mala i srednja poduzeća, pa i na samu zajednicu za zapošljavanje, ako ne bude spreman objaviti naciji da će izdvojiti golema sredstva za stručnjake iz cijeloga svijeta uz prethodno osmišljene politike njihovog angažiranja, neće imati ni izbora ni mogućnosti odvojiti se od Kosora, Čačića ili Bandića, nužno će mu trebati velikosrpski Pupovčev zagrljaj. Ako recimo u sutrašnjem hrvatskom medijskom prostoru njegovi oslonci budu, kako se sada, opravdano ili ne, špekulira, Hedl i slični, onda će on osvojiti vlast, a gubitnik će biti i Hrvatska i HDZ, koji se neće moći dovijeka izvlačiti na stvaranje hrvatske države. Jednostavno ne postoji racionalni argument koji može opravdati uključivanje u upravljanje zemljom ljudi opterećenih krimenom njenog rušenja.

Karamarkovo raskrižje

Koliko god je hrvatska ekonomija danas u krizi zbog katastrofalnog upravljanja državom prije svega, u Hrvatskoj ima dovoljno novaca za sve što nam je potrebno. Koliko god hrvatska kultura bila na egzistencijalnom izdisaju, ima dovoljno novaca čak i uz dodatne štednje – financirati nacionalne kulturne imperative. Posve je isto kad su u pitanju obrazovanje i znanost. Ali, s unaprijed promišljenim i definiranim planovima, ili kako ih političari vole zvati – strategijama. Nema ni jedne države svijeta toliko bogate da financira neprijateljstva prema svome narodu, kao što u Hrvatskoj godinama pod različitim parolama i alibijima država financira stotine i tisuće Frljića ili bivših ideologa i apologeta komunizma na sveučilištima, čijom zaslugom se ‘fabriciraju’ generacije anacionalnih poluzombija.

Pred Karamarkom je određujuće raskrižje njegove karijere koja se preko HDZ-a snažno reflektira i na Hrvatsku. On može osvojiti matematičku većinu, može osvojiti vlast, koju današnja koalicija i zbog hadezeove opozicijske nesposobnosti, obnaša već četvrtu godinu, iako bi svugdje u svijetu bili najureni glavom bez obzira nakon godinu dana, a može i sebe i Hrvatsku gurnuti u prilično duboku provaliju, usprkos tome. Povijesno obilježje naroda je da se uvijek nekako izvuče iz nje. Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na tako visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.