Može li se pod politiÄku odgovornost svesti takvo ponaÅ¡anje najodgovornijih ljudi u zemlji u kontekstu golemih materijalnih Å¡teta koje svojim odlukama Äine svakodnevno? Smije li se držati normalnim da je kazna za takve strahote – gubitak izbora? Smiju li profesionalni novinari, neovisni mediji i HAZU Å¡utjeti o tome?
U predzadnjoj sam kolumni, a prije toga puno puta, pisao, da je jedini lijek za sve hrvatske probleme ono Å¡to stotinama godina suvremeni svijet koristi – razvoj i stimuliranje konkurentnosti. A kljuÄna osnovica ukupne druÅ¡tvene konkurentnosti je ureÄ‘ivanje temelja za politiÄku konkurenciju, kojih nema ukoliko mogućnost odluke i izbora nema svaki, doslovno svaki državljanin, gdje god bio. Konkurenciju nameće tržiÅ¡te, tržiÅ¡te su u politiÄkom poslu biraÄi, a suženo tržiÅ¡te je preduvjet klijentelizma, korupcije i stimuliranja nesposobnosti.
Danas zagovornici jugoslavenskoga komunizma i proÅ¡lih „boljih vremena“ jauÄu i prizivaju proÅ¡lost u kojoj su željezare, razni industrijski kombinati i sliÄni mastodonti imali i radnike i plaće, imali su i proizvode, ali na zatvorenom jugoslavenskom tržiÅ¡tu. ÄŒim je o njihovim proizvodima i konkurentnosti poÄelo odluÄivati neograniÄeno tržiÅ¡te i Äim su se upravo zbog takve konkurencije suÄelili s drugim proizvodima, propali su. Nije viÅ¡e bilo državne zaÅ¡tite njihove nekvalitete i nekonkurentnosti, a to im je bilo jedino jamstvo opstanka. NiÅ¡ta drukÄije nije u politici.
Izvorište svih zala u današnjoj Hrvatskoj
DanaÅ¡nje politiÄke mastodonte u svim strankama, od regionalnih do SDP-a i HDZ-a, iskljuÄivo održava nedostatak zdrave konkurencije. Ako o politiÄkim programima i kandidatima odluÄuje uz kontroliranu javnost dva milijuna ljudi, posve je jasno da kvaliteta njihovih ponuda i proizvoda ne može biti jednaka kvaliteti na tri puta većem izbornome tijelu, pogotovo izbornom tijelu koje je imalo mogućnost suoÄiti se s bitno drukÄijim proizvodima, odnosno politiÄarima i njihovim programima. Već godinama hrvatskom državom na izborima upravlja oko dva, do dva i pol milijuna ljudi, a apstinira, Å¡to zbog loÅ¡e ponude, Å¡to zbog zakonskih zapreka, viÅ¡e od pet milijuna ljudi u zemlji i svijetu.
Demokracija nije samo izaći po bilo kakvim pravilima na izbore, osvojiti vlast i onda raditi Å¡to ti padne na pamet, ignorirajući sva moguća pravila i naÄela odluÄivanja poznata u naprednom svijetu.
Nemoguće je racionalno objasniti tolike propuste u izvrÅ¡avanju elementarnih nacionalnih obveza i zaÅ¡titi interesa, kakve radi ova u pravilu, ali i mnoge prethodne vlade. Svodeći stvari na ponaÅ¡anje u svakodnevnom obiteljskom životu, to je neobjaÅ¡njivo pojmom neznanja. ObjaÅ¡njenje za golemu koliÄinu gluposti, promaÅ¡aja, prijevara, laži, Å¡teta koje se mjere u milijardama eura, može biti samo i jedino – zla namjera. Potpuno je oÄito da druÅ¡tveni poredak u Hrvatskoj, koji uvijek ovisi o ponaÅ¡anju države i po njemu se mjeri uspjeÅ¡nost svake države, generira kontinuitet loÅ¡ih i zlih politiÄara, loÅ¡ih i zlih politiÄkih odluka i politika.
Upravo zbog takvih nakana politiÄka participacija oko tri milijuna Hrvata u iseljeniÅ¡tvu ograniÄena je na izbor troje zastupnika u Sabor, uz sve tehniÄke zapreke ostvarivanju njihovih temeljnih prava iz državljanstva. Upravo zbog takvih, dakle loÅ¡ih i zlih nakana, putem manipulativnih navodnih agencija za istraživanje javnoga mnijenja i kontroliranih medija, uruÅ¡avaju se sva druÅ¡tvena naÄela komunikacije, vrijednosti i principi dostignute demokracije u razvijenim zemljama, kako bi se ionako nerazvijeno politiÄko tijelo u Hrvatskoj obeshrabrilo u nakani politiÄkog odluÄivanja. To je jedini preduvjet opstanka na vlasti manjinskih grupacija i izvoriÅ¡te svih zala u danaÅ¡njoj Hrvatskoj – korupcije, nesposobnosti, klijentelizma, neslobode, zaostajanja u znanosti, kulturi, Å¡portu, u svemu Å¡to odreÄ‘uje svako druÅ¡tvo. To je temeljni razlog i uporiÅ¡te danaÅ¡njih politiÄara u Hrvatskoj, tisuće prolaznika i Å¡tetoÄina, Stazića, Kosora, PaÅ¡alića, KovaÄa, Jakovina, Miljenića, Bandića, Ostojića, Mesića, Josipovića, Pusića. Idemo pogledati nekoliko primjera.
Pusić, Milanović i naftna polja u Siriji
Kako tumaÄiti donoÅ¡enje odluke o sankcijama Siriji, zanemarujući gubitak golemih prava na buÅ¡otine i u konaÄnici milijardi dolara nacionalnoga novca preko suvlasniÅ¡tva u Ini?
U intervjuu kolegi Lozi, gospodin Ivan Mesić, prvi Äovjek Inine koncesije u Siriji, u zadnjem broju tjednika 7Dnevno kaže: „Morate znati kako je naÅ¡a proizvodnja tek poÄela i u dvije godine zaraÄ‘eno je oko 2 milijarde dolara, a u 25 godina bi bilo oko 30 milijardi dolara. Shell i Total su imali manju proizvodnju jer su im polja bila stara. Ali, te su dvije kompanije uspjele dobiti kompenzaciju u vidu koncesija u Saudijskoj Arabiji, prije pristanka na sankcije“.
Treba li naglasiti da Hrvatska, odnosno Milanović i Pusić, nisu ni tražili ni dobili nikakve kompenzacije, a morali su i tražiti i dobiti, jer je to uobiÄajen naÄin ponaÅ¡anja normalnih ljudi i država.
Može li se ovdje govoriti o neznanju, neodgovornosti Vesne Pusić i Zorana Milanovića, koji su donijeli odluku bez ikakvih zahtjeva za zaštitom golemih nacionalnih interesa, dokazujući svoje savezništvo i solidarnost SAD-u, Britaniji ili EU-u? U odnosu na potencijale hrvatske nacionalne ekonomije, razmjerno je postaviti pitanje – kako bi Amerikanci ili Britanci reagirali da se radilo o njihovih tisuću milijardi dolara? Izvan svake sumnje – svim raspoloživim vojnim sredstvima!
Jedini primjeren ekvivalent tome bio bi da Vesna Pusić svog brata Zorana Pusića ostavi bez iÄega i poÅ¡alje u manastir SPC-a, zbog potpore Documentinim istraživanjima utjecaja poplave na ponaÅ¡anje bosanskih žena, ili da Milanović suprugu i djecu, zbog potrebe solidarnosti s azilantima iz Afrike, ostavi Karitasovim centrima na skrb.
ÄŒovjek se mora pitati – gdje zavrÅ¡ava politiÄka odgovornost u ovakvoj zemlji, i, uopće u poznatoj praksi i dostupnoj teoriji, a gdje poÄinje kaznena odgovornost za nedjela na politiÄkim funkcijama?
ZaÅ¡to laže HajdaÅ¡ DonÄić?
Primjenjujući naÄela racionalne odgovornosti, HajdaÅ¡ DonÄić bi imao gadnih problema zbog svjesnog laganja hrvatskom narodu o sadržaju ugovora s francuskim koncesionarom za zagrebaÄku zraÄnu luku, gdje je prikrio stotine milijuna eura vrijedno državno jamstvo toj kompaniji. Vrdoljak bi imao gadnih problema zbog naÄina istraživanja Jadrana i cijelog niza postupaka s tim u svezi, cijela bi vlada na Äelu s Milanovićem imala gadnih problema zbog prekida izgradnje PeljeÅ¡koga mosta i golemih obeÅ¡tećenja glavnim izvoÄ‘aÄima radova. Država je prevarila mala poduzeća jer su uložila svoj novac u kupnju tehnologije za sudjelovanje u poslu, a nakon prekida izgradnje ostala su bez svoje imovine i bez ikakve naknade, a mnoga su i propala zbog toga. To nije politika, već kazneno djelo prijevare! Ili bi, ako je već postupak prethodne vlade bio neodgovoran, Å¡tetu od 300 milijuna kuna adresirali snagom države na ljude koji su odluÄivali!
A upravo iskustva razvijenih zemalja i naÄela znanstvene i racionalne odgovornosti moderna i uspjeÅ¡na država ugraÄ‘uje u svoj institucionalni poredak i jamÄi, izmeÄ‘u ostaloga – prisilom. To nije nikakvo mudro slovo, to Hrvatska danas može postati u jednom mandatu, ako naravno za to postoji kritiÄni minimum htijenja hrvatskoga naroda i odluÄnosti da se natjera politiÄke takmace na takvo ponaÅ¡anje. I, upravo danas, ako to hoće i istinski želi Karamarkov HDZ, jer Milanovićeva i Pusićkina koalicija niti želi niti hoće.
Primjer drugi.
Svugdje u svijetu se temeljima uspjeÅ¡noga posla podrazumijevaju proizvod, osigurano tržiÅ¡te i educirani ljudi, a Vrdoljak i Milanović, usprkos svemu tome, godinama vuku po zagrebaÄkim ulicama ImunoloÅ¡ki zavod koji to sve ima, jer, eto, oni – ne priznaju ta univerzalna pravila. Imaju li pravo na takvo neznanje, na takvo odluÄivanje i kako bi trebali odgovarati za to? PolitiÄki ili kazneno?
Može li se pod politiÄku odgovornost svesti takvo ponaÅ¡anje najodgovornijih ljudi u zemlji, pogotovo u kontekstu golemih materijalnih Å¡teta koje oni svojim odlukama Äine svakodnevno? Smije li se držati normalnim da je kazna za takve strahote – gubitak izbora? Smiju li prije svega profesionalni novinari, neovisni mediji i struÄna javnost, pogotovo znanstvena zajednica i HAZU, Å¡utjeti o tome?
Ako ovakve odluke hrvatski državni dužnosnici i upravitelji javnim sredstvima donose u svojim obiteljima, civilizirana država bi morala zaÅ¡tititi od njih njihove obitelji, oduzeti im pravo odluÄivanja, pa, ovisno o dijagnozi, primijeniti mjere oporavka ili potpuno izopćavanja iz druÅ¡tvene zajednice. Kombinirano poÄeti kao jednu od najkonkuretnijih grana razvoja, graditi zatvore i ludnice.
Å utnja je Äisto sudjelovanje u zlu
Å to god bilo posrijedi, zla namjera ili osobno neznanje i neodgovornost, postavlja se pitanje dubine bolesti politiÄkoga sustava u ovoj zemlji koji omogućava takvim ljudima upravljati nacionalnim resursima. DruÅ¡tveni poremećaj i teÅ¡ka bolest su i jedno i drugo. To je, nažalost, postalo pravilo, nikakva iznimka.
ViÅ¡e sam puta napisao da demokracija znaÄi, prije svega, poÅ¡tivati sve optimalne mogućnosti dostupne u danaÅ¡njem svijetu u procesu pripremanja i donoÅ¡enja odluka, a ne divljanje nekontrolirane moći nakon izbornog procesa. Govoriti o nesposobnosti ministra koji kao Matić ne zna s kim je ratovao, podcjenjivanje je zdravoga razuma hrvatskoga naroda! Matić sasvim sigurno nije nesposoban otići lijeÄniku ako ima zdravstvenih problema i neće odbiti njegovu dijagnozu i terapiju. Ako je ipak takav, onda se zna gdje mu je mjesto, a svakako nije na Äelu državnoga ministarstva. Ako već za svoj interes zna kome se treba obratiti za struÄno miÅ¡ljenje, onda bi to morao znati i kao ministar. A on – neće.
Å utnja je u ovome sluÄaju Äisto sudjelovanje u zlu, a posljedice su zastraÅ¡ujuće.
Već sam rekao, smisao promjena u Hrvatskoj je sprijeÄiti nastanak politiÄarke Vesne Pusić i dominacije njenih klonova u državnim institucijama, a ne natjecati se s njom i s njima.
Nemoguće je stvoriti razvojnu gospodarsku i poduzetniÄku klimu, ako nema ni minimuma konkurentnosti ni u jednom važećem sustavu druÅ¡tva, od politiÄkih stranaka, preko kulture, obrazovanja, znanosti, Å¡porta. Svi ti druÅ¡tveni podsustavi su snažno integrirani i determinirani jedan drugim, pa ponavljam, ako je bilo koji od njih niÅ¡tica, propada cijeli druÅ¡tveni sustav. Takva politika, ovakva država i ovakva vlast privlaÄi samo meÄ‘unarodni otpad i obiÄne Å¡pekulatne koji vjeÅ¡to koriste nikakav rejting zemlje, katastrofalnu vlast i nezajažljive ambicije politiÄkih lidera. Jasno, uz reinvestiranje ukradenih milijardi, koje su uoÄi i tijekom raspada bivÅ¡e države povlaÅ¡teni tipovi zamraÄili na inozemnim raÄunima, danas od reda sve „ugledni manageri“, „struÄnjaci“ i „savjetnici“ posebno za energetiku, u preostale oaze državne imovine, radi potpunog zaokruživanja sustava upravljanja zemljom. U takvim okolnostima, a to je već danas na djelu, bez moćnih oglaÅ¡ivaÄa nema medija, bez utjecaja medija nema politika i politiÄara, a bez politiÄara nema – donoÅ¡enja zakona i državne vlasti. Pa se pitamo, tko i zaÅ¡to upravo ovako kao danas, upravlja Hrvatskom?
Jednostavno, sve ovo je strahovito lako razgolititi kao gadne zablude, kao obiÄan cirkus, teÅ¡ku prijevaru i zaluÄ‘ivanje obiÄnog puka podvalama, postavljajući posve banalna pitanja, koja doslovno svakodnevno postavljamo u svojim životima.
Zbog toga bi HDZ morao, naravno ako namjerava ponuditi nadu naciji, niÅ¡ta za poÄetak viÅ¡e od obiÄne nade, bitno drukÄije pristupati kljuÄnim pitanjima danaÅ¡nje Hrvatske.
Voditi predizbornu kampanju pod idiotskim pojmom „klauzura“, odgovarati dnevno na baÄene rukavice aktualne vlasti i svrstavati se pod norme nametnute politiÄke korektnosti u potpuno neregularnim druÅ¡tvenim uvjetima gdje je sve okrenuto naopaÄke, signal je potpune bezidejnosti i izgubljenosti. Ili potpore održanju takvoga poretka?
Zbog toga savjetujem Karamarku, ako ne želi biti jedan od mnogih za brzi zaborav ili Remetinec, neka iskoristi Mamićevu spretnost i proda tvorce svojih „klauzura“ ameriÄkim predsjedniÄkim kandidatima, a savjete potraži u svakom pristojnom hrvatskom domu od Slavonije, Like, Zagorja, Istre do Dalmacije. Sva mudrost je tamo.