Ako stoji Pupovčeva tvrdnja o istovjetnosti ili sličnosti Republike Hrvatske danas i NDH od 1941. do 1945. godine, onda u NDH Srbi nisu mogli biti žrtve režima, jer su morali biti režim. Vlast. Povlašteni i zaštićeni. Pupovac bi se stoga morao dogovoriti sam sa sobom, ako uopće postoji dovoljno rastezljiva logika koja može održati barem na površini silne srpske laži. Tu kontradikciju, zanimljivo, ne pamtim da se ili usudio ili sjetio izreči i jedan politički borac za nacionalnu stvar, da ni ne spominjemo novinarske trupe, kojima umjesto za razmišljanje glava služi za pridržavanje ušiju i slušanje uputa.
Sve češće Pupovac i njegova satelitska industrija u Hrvatskoj ima pravo izgovarajući izravne optužbe na račun države u Hrvatskoj. Jedino nisam siguran da mu stoji optužba da je današnja država istovjetna NDH, jer čisto sumnjam da bi se Pupovac tako junačio, do mjere da je počeo puštati nekakvu veprastu početničku bradu. Ako su ustaše bili i izbliza tako surovi kako Pupovac govori, bilo bi brijanja. S druge strane, uspoređujući današnju državu u Hrvatskoj u kojoj Srbi realno imaju ustavne, zakonske i statusne povlastice nezabilježene u svijetu do te mjere da Pupovac čini kralježnicu vlasti, Pupovac se kao i svaki politički lažov dovodi u tragikomičnu suprotnost i izravno svojim današnjim statusom opovrgava sve srpske optužbe NDH. Ako stoji njegova tvrdnja o istovjetnosti ili sličnosti Republike Hrvatske danas i NDH od 1941. do 1945. godine, onda u NDH Srbi nisu mogli biti žrtve režima, jer su morali biti režim. Vlast. Povlašteni i zaštićeni. Pupovac bi se stoga morao dogovoriti sam sa sobom, ako uopće postoji dovoljno rastezljiva logika koja može održati barem na površini silne srpske laži. Tu kontradikciju, zanimljivo, ne pamtim da se ili usudio ili sjetio izreči i jedan politički borac za nacionalnu stvar, da ni ne spominjemo novinarske trupe, kojima umjesto za razmišljanje glava služi za pridržavanje ušiju i slušanje uputa. No zabavimo se onim što daje Pupovcu za pravo.
Ako se stvarno radilo o napadu “ustaša” na nedužne srpske “navijače” kod Knina, ako su se “navijači” okupili kod uzornog hrvatskog državljanina i kako bi Pupovac rekao, “ustavnog patriota” kome su javni uzori tzv. Kapetan Dragan i Arkan, oba proslavljeni “ustavni patrioti”, u lokalnoj birtiji i ako se takvo “navijanje” kod sličnih “ustavnih patriota” događa redovito diljem Hrvatske, onda je apsolutno država na čelu s Vladom i predsjednikom vlade Plenkovićom odgovorna za ovaj i sve slične incidente. Problemčić koji Pupovcu, ili ne smiju izreći novinari i mainstream mediji, ili ih zaborave u želji da što prije dokažu pravovjernost i dobiju referentnu potvrdu o valjanosti, je to što je i on država. Plenkovićeva stožerna stijena vlasti. Dakle, ispada da sam sebe grdi, sam sebi prijeti, da je posve opravdana bojazan jednoga jutra ga susresti kako se samobičuje na Cvjetnom trgu, dok Porfirije uz sumolitvu brata Drage da oprostite Pilsela zaziva Svevišnjeg i milost za griješnog stvora, brata svoga.
Zašto bi država u Hrvatskoj bila odgovorna? Pa tko je drugi nadležan za red u zemlji, tko drugi mora voditi računa o pravu, pravdi, sigurnosti ljudi i naroda? Nitko drugi nego država. Da je država u Hrvatskoj hrvatska država, sigurno ne bi bilo politički ili etnički motiviranog boja srpskih “navijača i “ustaša”.
Prvo, ne bi bilo ničega srpskog u Hrvatskoj, ne bi bilo pristaša četnika, promotora srpske agresije, ne bi bilo slobodnih silovatelja, ubojica, osumnjičenih zločinaca i koljača hrvatskog naroda, ne bi se pod državnom prešutnom i otvorenom zaštitom veličali zločini protiv hrvatskog naroda kroz povijest, ne bi bilo nikakvih prijepora oko karaktera rata, zločina i kazne, žrtve i slobode devedesetih.
Da je država u Hrvatskoj hrvatska država ne bi bilo Pupovca kao moralnog ili ćudorednog guvernera, jer bi po svim univerzalno prihvaćenim standardima, odavno bio na debeloj dugogodišnjoj robiji zbog čitavoga niza dokazanih zločina i još više debelo utemeljenih sumnji. U takvim okolnostima hrvatski Srbi bi dijelili životne probleme, tuge i radosti u okviru hrvatskog naroda sa svojim susjedima Hrvatima, bili bi i slobodni i ugroženi kao i Hrvati, nikakvog povoda za međuetničke napetosti ne bi bilo…
Ne bi bilo pravilo da uvijek u situacijama kada se hrvatski narod prisjeća svojih žrtava, kao na Gračanima neki dan, eskalira neka Pupovčeva srpska ugroženost ili kakav novootkriveni ustaški genocid, pa se kao slučajno sva medijska pozornost usmjeri na hrvatsku genetsku genocidnost orkestriranim bubnjanjem zagovornika povijesnih zločinaca protiv hrvatskog naroda, antifašista i “ustavnih patriota”, “građana” i “poreznih obveznika”, a žrtve i sjećanje na njih ostanu sasvim izvan domašaja i povijesnog suočavanja naroda sa svojom prošlošću.
Ne bi bilo otvoreno neprijateljskog djelovanja SPC-a, ne bi bilo besramnih laži u Hrvatskoj o srpskim stradanjima u NDH, ne bi bilo međunarodnih kleveta nevjerojatno drskog oblika i sadržaja iz srca Hrvatske, ne bi bilo političkog srpstva za saborskom državnom govornicom, bivših aboliranih neprijatelja u državnim institucijama, niti bi bilo Pupovca kao moralnog ili ćudorednog guvernera, jer bi po svim univerzalno prihvaćenim standardima, odavno bio na debeloj dugogodišnjoj robiji zbog čitavoga niza dokazanih zločina i još više debelo utemeljenih sumnji.
U takvim okolnostima hrvatski Srbi bi dijelili životne probleme, tuge i radosti u okviru hrvatskog naroda sa svojim susjedima Hrvatima, bili bi i slobodni i ugroženi kao i Hrvati, nikakvog povoda za međuetničke napetosti ne bi bilo, izuzev onih motiviranih individualnim psihičkim poremećajima pojedinaca.
Tada ne bi bilo ni “ustaša”, niti bi bilo antifašista, koji za masne državne novce proizvode na dnevnoj osnovi nove ustaše i fašiste i zahtijevaju sve više državnih sredstava za borbu protiv tolikog broja isfabriciranih neprijatelja. Zato je država krivac, zato Pupovac ima pravo, hajde, bar djelomično pravo, jer on sigurno ni ne pomišlja na djelovanje države s ovakvim presjekom hrvatskog društva, kakvu sam naveo.
Iz navedenog je posve jasno i jednostavno rješenje problema “navijanja ustavnih patriota” u Hrvatskoj. Država se mora odmah prestati opravdavati provokatoru i udruženim nasljednicima zločinačkih politika i režima, treba im za svaku lažnu javnu optužbu i samoproglašeno pravo na društveno arbitriranje, optužbe, klevete, laži, uvrede, za svaki nasrtaj na svetinje hrvatskog naroda žestokom i službenom podukom poslati poruku da se to ne isplati, te da je srbovanje rizik, koji ostaje na volju “ustavnim patriotima” tipa gostioničara kod Knina, s uračunatom kaznom ako ga se uhvati u “navijanju”. Usporedivo s rizikom pljačkaša banke, koji je svjestan i dobiti i gubitka pa na temelju toga donosi odluku.
Kada bi i ako bi država bila valjana hrvatska država, a ne samo država u Hrvatskoj, a morat će ili će se ostvariti Pupovčeva predviđanja da će današnja “NDH” završiti kao i stvarna, ne bi bilo ni ovakve besramne antihrvatske mainstream medijske agresije, niti tako ponižavajućeg samoprjezira, jer se ni to ne bi isplatilo, a hrvatsko društvo bi bilo uravnoteženo, zdravo, sa slobodnim i logičkim dijaloškim konfliktom i zamahom razvojnih potencijala hrvatskog naroda. Tada ne bi bilo ni potrebe za prilično ponižavajućim pokušajima razuvjeravanja nasrtljivaca, ne bi bilo potrebe bilo što, a pogotovo hrvatsku nacionalnu vrijednost dokazivati Pupovcina, Jovićima, Klasićima, nekakvim Klauškima i trupama bezidejnih mediokriteta u medijima, jer se takvima ne isplati dokazivati nimalo više nego stolici na kojoj sjede. I tada bi se sigurno, iako sasvim, sasvim rijetko s obzirom na dokazanu povijesnu kukavnost zagovornika i izvršitelja srpskog nasrtaja na Hrvate, čije je “junaštvo” uvijek ovisilo od državne zaštite i nesrazmjerne nadmoći, događao kakav četnik, s tim što bi takvoga s obzirom na rizike koje je svjesno prihvatio nasuprot strogoj državi, valjalo poštovati. I strogo kažnjavati.
Nasuprot političkog ustroja s pognutim glavama i redovima pokajnika bez integriteta s ispruženim rukama za milost predstavnicima osvjedočenih zločinačkih politika protiv hrvatskog naroda kroz povijest, u Hrvatskoj se mora formirati državni poredak koji će na državne pozicije dovoditi ljude voljom kompletnog hrvatskog naroda, na njegovu sliku i priliku.
Zato je, znajući s mrvicom razuma sve ovo, sramotno gledati Pupovčevo i medijsko divljanje nad posrnulom državom, čije posrnuće će morati prestati, a država se vratiti svome hrvatskom narodu, ili će samoorganizacijskim refleksom poniženog hrvatskog naroda i pogotovo ranjivih skupina, sve češće dolaziti do sukoba “navijača” i ” ustaša”. U tom slučaju neće biti dobro ni nositeljima državnih funkcija, neće ni “navijačima”, a neće ni “ustašama”. Jedini siguran dobitnik u svim slučajevima je hrvatski narod, koji, koliko god bio izranjavan, za razliku od puno, puno prigoda u povijesti danas ima barem formalno državu, koju će se sjetiti jednom preuzeti u svoje ruke. Zato se nasuprot političkog ustroja s pognutim glavama i redovima pokajnika bez integriteta s ispruženim rukama za milost predstavnicima osvjedočenih zločinačkih politika protiv hrvatskog naroda kroz povijest, u Hrvatskoj mora formirati državni poredak koji će na državne pozicije dovoditi ljude voljom kompletnog hrvatskog naroda, na njegovu sliku i priliku. Tada bi nestalo i tada će nestati srpskih “navijača” u Hrvatskoj, a ustaše bi bili i bit će kako i priliči muzejski eksponati kao izložak hrvatske nacionalne povijesti.
